Otpad mora biti u
potpunosti shvaćen kako bi se mogao pojmiti scenarij posljednjih dana. Ova serija
članaka usmjerena je ka ocrtavanju općih karakteristika otpada. U prošlom
članku, otpad je bio definiran kao pokret unutar Kristove crkve koji
predstavlja udaljavanje od poznate istine. Također je u njemu utvrđeno da je
otpad centralni znak otkriven u Pismu koji signalizira skoro dovršenje
zemaljske misije crkve (2.Tim 3:1,13; Mat 13:33).
Masivna tema Novoga Zavjeta
Još jedna
činjenica koju valja razumjeti o otpadu je ta da on predstavlja jako važnu
(masivnu) temu u Novome Zavjetu. Začuđujuće, otpad je jedna od najčešće
spominjanih tema u cijelom Novom Zavjetu. U stvari, teško je čitajući prolaziti
kroz Novi Zavjet a da se vrlo brzo ne
naiđe na upozorenja koja se tiču otpada. Na primjer, takva se upozorenja mogu
pronaći u Evanđeljima (Mat 13), Djelima (Dj 20:29-31), Pavlovim pismima (Rim
16:17-18; Gal 1:6-9; 2.Kor 11:1-15;
Fil 3:2, 18-19; Kol 2:8; 1. Tim 4; 2 Tim 3-4; Tit 1:10), i općim poslanicama (Heb
2:1-4; 2. Pet 2-3; Judina; 1. Iv 4:1-6).
Početna poglavlja
Apokalipse (Otkrivenja) također otkrivaju stvarnost (ozbiljnost teme) otpada.
Otkrivenje 2-3 opisuje sedam pisama namijenjeno sedmerim crkvama u Maloj Aziji).
Pet od tih sedam crkava je u potrebi za Kristovim ukorom zbog svojeg
otpadničkog stanja.
Zanimljivo je da
su cijele pojedine knjige Novoga Zavjeta pisane iskljujčivo u svrhu upozorenja
vjernicima u svezi sa otpadom. Galaćani su pisani u svrhu upozorenja na one
koji pokušavaju ljude vratiti pod zakon. Kološani su pisani sa svrhom da
upozore kršćane na lažno učenje (Gnosticizam, etc.) koje se širilo u toj
sredini. Hebreji su pisani kako bi slušatelje sačuvali od napuštanja potpune
objave Krista i ponovnog vraćanja na židovstvo. Juda i Druga petrova su pisane
u svrhu upozorenja od otpada.
Na žalost, unatoč
obilja materijala unutar Novoga Zavjeta koji se bavi temom otpada, vrlo je malo
modernih kršćana koji su ikada čuli propovijed o otpadu u svojoj lokalnoj zajednici.
Možda razlog tog
izostavljanja ima veze sa negativnošću te teme. Pošto otpad nije pozitivna
tema, mnogi je propovijednici izbjegavaju. Mnogo im je lakše pričati o nečem
pozitivnom, praktičnom ili relevantnom nego li je upozoravati na opasnosti usko
povezanih sa otpadom.
Otpad se tiče svake važnije doktrine
Još jedna važna
stvar koju valja razumijeti je ta da se upozorenja protiv otpada tiču svake
važnije doktrine. Što će li otpadnici nijekati? Hoće li ijedna doktrina
biti pošteđena cijepanja i prebiranja? Ima li ikakvih doktrina koje su „srce“
kršćanstva i smatrane tako vrijednima da ih se niti jedan otpadnik nebi usudio
zanijekati?
Odgovor je jedno
odjekujuće „ne“! Novi Zavjet nam otkriva da će otpadnici odstupiti od vjere (1.Tim
4:1). Uočite o kojoj se „vjeri“ ovdje radi, govori se o tome da će otpadnici
zanijekati samu vjeru kršćanstva. Također će zanijekati Boga (Judina 4). 2.Petrova
2:1 predviđa nijekanje Krista i njegove otkupiteljske smrti kada kaže,
„zanijekati Gospodina koji ih je otkupio“. Otpadnici će također zanijekati i
„zdrav nauk“ (2.Tim 4:3).
Slično će
zanijekati i božju ulogu u stvaranju (2. Pet 3:5). Glagol thelō , koji znači „željeti“
ili „čeznuti“, u tom retku izražava otpadnikovu želju da izgura Boga iz svojega
promišljanja kada posmatra kreaciju. NKJV (new king James version) jako dobro prenosi
tu ideju („jer oni hotimice ne žele znati“).
Ne samo da će otpadnici
nijekati Božju ulogu u stvaranju, nego će isto tako nijekati i njegov budući
povratak. 2.Petrova 3:4 bilježi otpadnikovo pitanje „Gdje je obećanje njegova
dolaska?“. Usprkos činjenici da je
Kristov povratak podržan praktički svim kršćanskim uvjerenjima, Pismo predviđa
da će otpadnici odbaciti čak i ovu važnu doktrinu. Danas vidimo ispunjenje tog
proročanstva u ponovnom ustajanju preterizma, koji uzima proročanstva koja su
tradicionalno bila shvaćena kao budući događaji i zagovara to da su već
ispunjena u prošlosti. Potpuni preteristi odlaze toliko daleko da tvrde da ne
postoji nešto poput budućeg kristovog dolaska pošto su sva proročanstva biblije
već ispunjena u prošlosti.
Novi Zavjet
predviđa da će otpadnici čačkati čak i po doktrini o uskrsnuću. Netko bi
pomislio da je barem ova doktrina izvan dohvata, pošto je kršćanstvo uzaludno
ako li Krist nije uskrsnuo (1.Kor 15:14). Međutim, Pavao na drugom
mjestu objašnjava da otpadnici neće imati poštovanja niti prema uskrsnuću i
njegovim implikacijama (2.Tim 2:17-18).
Dakle, prethodna rasprava upućuje na to da nema
doktrine koja je nedodirljiva ili u koju se ne zadire, što se tiče
otpadnika. Novi Zavjet predviđa da će sve što može biti zanjekano i biti zanjekano.
Unutrašnja stvar
Još jedna
karakteristika otpada je ta da je primarno unutarnji (unutar crkve). Prema
kraju svog trećeg misijskog putovanja, Pavao se zaustavlja u Miletu, luci blizu
Efeza. Tamo je imao priliku obratiti se stariješinama crkve u Efezu. U tom
veličanstvenom obraćanju zabilježenom u Djelima 20:18-35, Pavao je otkrio
velike ekleziološke (ekleziologija je nauka o crkvi i njezinom odnosu prema
Kristu, te njenoj misiji na zemlji) principe dizajniranima kako bi upravljali
službama efeških stariješina u njihovom nastojanju da usmjeravaju kristovu
crkvu u Efezu. U tom govoru, Pavao je također oglasio alarm u pogledu otpada.
Očigledno je da je Pavao bio ozbiljan po tom pitanju pošto je upozoravao
stariješine u Efezu na otpad, dan i noć, u suzama, tokom perioda od tri
godine (Dj 20:31). Nije samo izdvojio karakteristike otpada, već je i
opisao njegov karakter: „jer znam da će se nakon moga odlaska uvući među vas
okrutni vukovi, ne štedeći stado. I od vas samih ustat će neki da, govoreći
izopačenost, odvuku učenike za sobom.“(Dj 20:29-30). U Judinoj poslanici
također je prikazan karakter otpada: „Jer ušuljali su se neopazice neki ljudi“ (Jud
4).
Dakle, ti stihovi
pokazuju da otpad nije nešto što se odvija izvan „četiri zida crkve“. Štoviše,
to je realnost koja se događa u njezinoj neposrednoj nutrini. Netko tko traži
znakove otpada ne treba tragati za njima u svijetu nespašenih. Umjesto toga
treba ih tražiti iza pulpita, u kršćanskim publikacijama, pa čak i unutar
kršćanskih škola.
Otpad ne poznaje granice
Jedna od
karakteristika otpada je i ta da ne poznaje granice. Sami ljudi ili grupe za
koje bi netko prvobitno mislio da nisu nikako povezane sa otpadom su ponekada „predvodnici“
na putu prema samom otpadu. Na primjer, Izlazak 32:1-10 govori o tome da su,
dok je Mojsije 40 dana bio na Sinaju (otišao je primiti Božji zakon), djeca
Izraelova koja su čekala u podnožju Sinaja ubrzo su otpala, izradivši si zlatno
tele. Ono što je najšokantnije u tom događaju je to da je kolovođa tog otpada
bio nitko drugi negoli veliki svećenik Aron, Mojsijev brat, te čovjek koji je
cjelo vrijeme bio Mojsijeva „desna ruka“.
Slično tome, u Sudcima
(17-18 poglavlje) zabilježeno je kako je putujući Levit pomogao uvesti prvi
slučaj idolopoklonstva u zemlju Izrael nakon osvajanja Jošuinih (pod njegovim
vodstvom) osvajanja obećanog Kanaanskog područja. To idolopoklonstvo je prvo
uvedeno u jedno kućanstvo, a potom u cijeli narod (Dan). Ponovno, ono što je potresno
u toj priči je to da je Levit odgovoran za ta djela bio nitko drugi nego
Jonatan, sin Geršomov, odnosno Mojsijev unuk (Suci 18:30).
Primjer otpada u
Novom Zavjetu se može naći u Otk 2:4-5 gdje Krist tereti crkvu u Efezu za
napuštanje svoje prve ljubavi. Izgleda da je taj grijeh predstavljao ozbiljno
odstupanje u Kristovim očima pošto je zaprijetio da će Efežanima oduzeti njihov
svijećnjak ili polje utjecaja ako mu se ne vrate. I ponovno, iznenađujuće je
opaziti da je baš crkva iz Efeza povezana sa tim otpadom. Pavao je osnovao tu
crkvu na svom trećem misijskom putovanju tijekom svog tro-godišnjeg boravka u
Efezu. Efez je bio primatelj službe Apolona, Priscile i Akvile, Timoteja, pa
čak i Ivana. Također, tri poslanice su bile namijenjene baš Efežanima.
Svaka od njih je
u konačnici postala dio Novozavjetnog kanona (Ef, 1-2 Tim). Pa ipak, usprkos
tom solidnom teološkom temelju, Efez se na kraju udaljio od Krista. U sažetku,
nitko ne bi pomislio da bi Aron, Jonatan ili Efez ikada bili povezani sa
otpadom. A baš oni su ti koji su predvodili u pogledu otpada.
Stoga, nitko nije
imun na otpadništvo. Ta činjenica je podržana slijedećim izvodom temeljnih
pravila poznate Kršćanske škole.
„Neka svaki učenik bude jasno podučen i ozbiljno potaknut
da dobro razmotri glavni cilj svojega života i učenja, koji bi trebao biti
upoznavanje Boga i Isusa Krista koji je život vječni (Iv 17:3) i stoga neka
postavi Krista kao jedini temelj cijelokupnog zdravog znanja i učenja. I da
uvidi da je Gospodin jedini koji daje mudrost, neka ju svatko ozbiljno,
molitvom u tajnosti traži od njega (Izreke 2, 3).
Svatko treba prakticirati čitanje Svetog Pisma dva puta
dnevno kako bi bio spreman dati izvješće svoje tečnosti i dobrog snalaženja
unutar njega.“
Većina ljudi je
začuđena kada saznaju da su to bila pravila koja je Harvard postavio kada je
osnovan 1636.. A ipak, u duhovnom pogledu, današnji Harvard je poprilično
drugačiji. Tokom vremena, Harvard se udaljio od svojih kršćanskih korijena.
Prilikom osnutka, bilo kakvo predviđanje konačnog otpada škole od svojeg
biblijskog temelja bi vjerojatno bilo smatrano uvelike pretjeranom izjavom. No,
upravo takav otpad se i dogodio. Prema tome, kao što je demonstrirano kroz
primjer Jonatana, Arona, Efeza i Harvarda, otpad ne poznaje nikakve granice.
Nema komentara:
Objavi komentar