ponedjeljak, 3. prosinca 2018.

Muško - ženske uloge u Tijelu Kristovom (2.dio - izvrtanje i zloupotreba Božje riječi)

U prošlome članku, bavili smo se muško - ženskim odnosim i ulogama u Crkvi Božjoj. Naravno, da ovdje ne mislimo na nekakvu rukotvorenu građevinu, nego na kuću Živoga Boga, Tijelu Gospodina Isusa Krista, istinski hram Božji na Zemlji koji jest "stup i temelj istine", naravno ako zaista provodimo u djelo Božje zapovijedi dane kroz Sveto Pismo.

Razmatrali smo pobliže upute vjernicima, kako muškarcima, tako i ženama, koja je Božja volja za nas u Tijelu Kristovom. Pavao u ovome dijelu poslanice, nakon što je izložio Božju volju (kako smo razmatrali u prethodnome članku), iznosi razlog pisanja svojih uputa nadahnut Duhom Svetim, kao što možemo čitati: "Ovo ti pišem nadajući se uskoro doći k tebi; ali ako se zadržim, da znaš kako se trebaš ponašati u kući Božjoj, koja je crkva Boga živoga, stup i temelj istine." (1 Tim 3:14-15)

Naime, ovdje je objašnjen razlog svega što smo razmatrali u prethodnome članku. Božja volja je: 

1) "da znaš kako se trebaš ponašati" (1Tim 3:15a),

kao nanovo - rođeni kršćani, koji su sada dio Tijela Gospodina Isusa Krista i njegovoga Kraljevstva koje nije od ovoga Svijeta: "Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta." (Iv 18:36a), tj;

2) "u kući Božjoj, koja je crkva Boga živoga" (1 Tim 3:15b), 

zbog toga smo odgovorni pred Bogom biti "sol zemlje" i "svjetlo svijeta", provodeći zdrav nauk u djelo. Jer ako to ne radimo, onda nikako nismo:

3) "stup i temelj istine" (1 Tim 3:15c),

nego smo isti kao i ovaj svijet. Božja riječ govori o zdravom nauku sprovedenom u djelo, silom Duha Svetoga kojim nadvladavamo grijeh, tijelo i ovaj Svijet. Kako bismo mogli to činiti, prvi je korak upoznati "zdravi nauk" ispravnim izlaganjem Božje riječi: "No ti si u potpunosti upoznao moj nauk, način življenja" (2 Tim 3:10a). Nakon toga možemo provoditi u život ono sto smo naučili. To, naravno, uključuje "umiranje sebi", što mi po prirodi jednostavno mrzimo. Ali, pogledom na križ, dobivamo snagu, te nas Gospodin milostivo i nježno mijenja i obnavlja: "No vi niste tako naučili Krista, ako ste ga doista čuli i po njemu bili poučeni, kako je istina u Isusu: da odložite prijašnje ponašanje staroga čovjeka, koji je iskvaren u varavim požudama, i obnavljate se u duhu svoga uma; i da se odjenete u novoga čovjeka, stvorena po Bogu u pravednosti i istinskoj svetosti." (Ef 4:20-24).

U svjetlu svega navedenog, budući da se danas u "kršćanstvu" koplja lome isključivo oko uloga žena u Crkvi (čega smo se dotakli u prethodnome članku), proći ćemo zajedno kroz tekstove koje pobornici "ženskih pastora, učitelja i vođa" zloupotrebljavaju, koristeći ih u neispravnom kontekstu. Kroz pažljivo razmatranje i studiranje biblijskih odlomaka u ispravnom kontekstu (Dj 17:11, 2 Tim 2:15) doći ćemo do istine, te ćemo biti opremljeni dati odgovor svakome tko ga od nas zatraži. I ne samo to, nego ćemo biti i osposobljeni razotkriti i ukoriti grijeh po Gospodinovoj zapovijedi: "I nemojte imati zajedništvo u besplodnim djelima tame, nego ih radije korite" (Efe 5:11). Krenimo sada zajedno "istražiti što je ugodno Gospodinu!" (Ef 5:10).

NOVOZAVJETNI PRIMJERI:

1) Proročica Ana (Lk 2:36-38)

"I bijaše neka Ana, proročica, kći Fanuelova, iz Ašerova plemena. Ona bijaše u poodmakloj dobi, a od doba svoga djevičanstva živjela je s mužem sedam godina; i bijaše ona udovica od otprilike osamdeset i četiri godine. Nije napuštala Hram, nego je danju i noću služila Bogu postovima i molitvama. I ona je, došavši upravo u taj sat, na isti način dala hvalu Gospodinu i govorila o njemu svima koji su iščekivali otkupljenje u Jeruzalemu."

Ovdje možemo primjetiti da smo vremenski još u Starome zavjetu, pod Mojsijevim zakonom. Naime, Isus je tek rođen i godinama je daleko njegova zemaljska služba i smrt na križu za grijehe svijeta. Ovaj tekst ne možemo upotrebljavati za opravdavanje ženskih uloga u Crkvi iz jednostavnog razloga što Crkva u ovom kontekstu nije još postojala (Crkva postoji od Pentakosta). Nigdje iz ovih redaka ne možemo iščitati da je Ana propovijedala ili podučavala na sastanku Crkve ili vodila muškarce. Ona je jednostavno služila Bogu "postovima i molitvama", a ne, kako bi neki htjeli to isčitati, "poučavanjem i propovijedanjem na sastanku Crkve". Nego,naprotiv, Božja riječ kaže: "A ona koja je doista udovica, i sama, pouzdaje se u Boga te provodi noć i dan u iskanjima i molitvama" (1 Tim 5:5).

2)  Filipove kćeri (Dj 21:8-9)

"Idućeg dana mi koji bijasmo s Pavlom otputovali smo te stigli u Cezareju; i ušli smo u kuću Filipa evanđelista, koji bijaše jedan od Sedmorice, i ostali smo kod njega. On je imao četiri kćeri djevice, koje su prorokovale."

U ovom tekstu, jedino što možemo iščitati jest da je Filip imao četiri kćeri koje su prorokovale. Nigdje ne piše da su prorokovale na sastancima Crkve, niti da su propovijedale, podučavale i prorokovale muškarcima. Dapače, red na sastancima je objašnjen već u prethodnome članku, a ovdje ćemo samo ponoviti: "Što, onda, braćo? Kada se okupite, svaki od vas ima psalam, ima nauk, ima jezik, ima otkrivenje, ima tumačenje. Neka sve bude učinjeno na izgradnju" (1 Kor 14:26). Iz stiha vidimo da braća vode sastanak, prorokuju i poučavaju na sastanku, dok je ženama zapovjeđeno da slušaju i uče kroz posluživanje Božje riječi od strane braće u Kristu: "Žene vaše (kontekst: od braće iz 26. stiha, uključuje i sestre u Kristu) neka šute u crkvama: jer nije im dopušteno govoriti, nego im je zapovjeđeno da budu podložne kao što i Zakon govori." (1 Kor 14:34) i "Žena neka u tišini uči sa svom podložnošću. A ženi ne dopuštam poučavati, ni vladati nad muškarcem, nego neka bude tiho." (1 Tim 2:11-12). Dakle, iz konteksta možemo zaključiti da Filipove kćeri sigurno nisu prorokovale na sastancima Crkve, nego su, kao pobožne žene, podložne svome ocu kao glavi kuće, držale red na sastancima po apostolskim uputama. Zanimljivo je, isto tako, da odmah u sljedećem stihu: "Kako smo se ondje zadržali mnogo dana, siđe iz Judeje neki prorok imenom AgabKada je došao k nama, uze on Pavlov pojas, sveže svoje ruke i noge pa reče: “Ovo govori Duh Sveti: ‘Čovjeka čiji je ovaj pojas ovako će svezati Židovi u Jeruzalemu i predati ga u ruke poganima.’ ”" (Dj 21: 10-11). Tu vidimo da je Bog upotrijebio muškarca da upozori apostola Pavla, dok, čitajući Pismo, možemo vidjeti da su žene  posluživale apostolima,  upravo prema uputama iz Pisma. To smo mogli vidjeti, također, i u prethodnome članku.

3) Junij(a) (Rim 16:7)

"Pozdravite Andronika i Juniju, moje rođake i suuznike moje, koji su ugledni među apostolima i koji su već prije mene bili u Kristu."

Jedini zaključci koje iz ovoga teksta možemo izvući su da su Andronik i Junije bili: 1) vjernici prije Pavla, 2) da su bili rođaci i 3) da su uživali ugled među apostolima. Nikako ne možemo iščitati da su ove dvije osobe bili apostoli. Jedino što možemo vidjeti jest da su bili prepoznati kao vjerni kršćani od strane apostola. Također, možemo napomenuti da je Junije najvjerojatnije muško ime, oko čega se dan-danas vode brojne rasprave. Tvrditi da ovaj stih govori o ženi apostolu Juniji, je uistinu neozbiljno i neodgovorno tumačenje priloženog odlomka u svjetlu kristalno jasnih tekstova iz prethodnog članka.

4) Feba (Rim 16:1-2)

"Preporučam vam Febu, sestru našu, koja je poslužiteljica crkve u Kenhreji, da je primite u Gospodinu dostojno svetih i pomognete joj u svemu što od vas ustreba; jer je i ona bila pomoćnicom mnogima i meni samome."

Kada usporedimo ovaj tekst sa jasnim uputama apostola Pavla; "Poslužitelji neka budu jedne žene muževi i dobro upravljaju djecom i svojim kućama." (1 Tim 3:12) možemo doći do dva zaključka: 1) Pismo je kontradiktorno samo sebi, jer Pavao Rimljanima piše jedno, a Timoteju drugo ili 2) Moramo pažljivije proučiti tekst.

Budući da je nemoguće da Pismo daje dvije dijametralno suprotne izjave, jer Bog nije autor konfuzije, pažljivijim proučavanjem Pisma naći ćemo odgovor. U prošlom članku je jasno pokazano (na što nas i gore navedeni tekst podsjeća) da žene ne mogu obavljati đakonsku službu. Dakle, nameće se pitanje o čemu onda govori ovaj tekst? Moramo znati da ponekad neke riječi u Bibliji imaju više značenja i na temelju konteksta moramo odrediti što ta riječ znači. Ovdje se radi o tome da je Feba posluživala u Crkvi, a ne da je vršila službu poslužitelja. Svi kršćani su poslužitelji Evanđelja (2 kor 3:6), neki više, neki manje, ali ne vrše svi đakonsku (poslužiteljsku) službu u lokalnoj zajednici vjernika. U Rimljanima 15:8, Pavao Gospodina Isusa naziva "poslužiteljem obrezanih". Znači li to da Gospodin Isus Krist ima službu đakona u Crkvi? Naravno da ne. Znamo iz jasnijih tekstova da je Gospodin u službi Velikog svećenika koji posreduje za svete, za svoje tijelo, za Crkvu.

5) Dom Stefanin (1 Kor 16:15-16)

"Zaklinjem vas, braćo, znate za dom Stefanin, da je prvina Ahaje i da su se posvetili za službu svetima, da se i vi pokoravate takvima i svakome tko s nama surađuje i trudi se."

Neki iz ovoga teksta izvlače da je "Stefana voditeljica Crkve", odnosno, starješina. Međutim, iz ovoga teksta jedino možemo zaključiti da se: "Stefanin dom odvojio za službu svetima". Kao što smo ranije naveli, svi kršćani su pozvani da služe jedni drugima i nevjernicima. Iz ovoga teksta NE MOŽEMO zaključiti sljedeće: 1) Da je Stefana voditeljica (starješina) crkve, 2) Da je Stefana propovijedala i poučavala crkvu, 3) Da je crkva bila u "domu Stefaninom" (Pavao samo upućuje pozdrav njenom domu). Dakle, upotrebljavanje ovog teksta u tome kontekstu je, u najmanju ruku, neozbiljno.

6) Evodija i Sintiha (Fil 4:2-3)

"Evodiju zaklinjem i Sintihu zaklinjem da budu iste misli u Gospodinu. I tebe molim, vjerni suradniče, pomaži im; jer su se one u evanđelju trudile zajedno sa mnom, i s Klementom i s mojim ostalim suradnicima, čija su imena u knjizi života."

Iz ovoga teksta jedino možemo zaključiti da su se Evodija i Sintiha trudile s Pavlom u evanđelju. Dakle, posluživale su mu svojom imovinom i svojim radom. Ponavljamo, ovdje se nigdje ne spominje da su propovijedale ili podučavale na sastancima Svetih, a još manje da su imale nekakvu službu, iz koje ih autor ove iste poslanice u drugoj (iz prethodnoga članka) isključuje. Npr: "I slušala nas je neka žena imenom Lidija, prodavačica grimiza iz grada Tijatire, koja je štovala Boga: njoj je Gospodin otvorio srce pa je prihvatila ono što je Pavao govorio. A kada je ona bila krštena, i njezin dom, zamoli nas, rekavši: “Ako smatrate da sam vjerna Gospodinu, dođite u moju kuću i ostanite.” I prisili nas." (Dj 16:14-15), ovdje vidimo da je Lidija posluživala Pavla i njegovu družinu, ugostivši ih u svojoj kući, što je konzistentno retcima koji opisuju pobožnu ženu, npr: "ako je djecu odgojila, ako je strancima gostoljublje iskazivala, ako je svetima noge prala, ako je nevoljnima pomagala, ako je marljivo išla za svakim dobrim djelom." (1 Tim 5:10). Također, u Isusovoj službi vidimo isti primjer: "Poslije toga poče on prolaziti svim gradovima i selima propovijedajući i navješćujući evanđelje kraljevstva Božjega; i bijahu s njim Dvanaestorica i neke žene koje bijahu izliječene od zlih duhova i slabosti: Marija zvana Magdalena, iz koje je izišlo sedam zloduhova, i Ivana, žena Herodova upravitelja Huze, i Suzana, i mnoge druge, koje mu posluživahu od svojih dobara." (Lk 8: 1-3). Isus i Dvanaestorica su propovijedali evanđelje, dok su žene posluživale njima, identično kao i u slučaju Lidije i Pavlove družine, što je također u skladu sa Postankom gdje nam Božja riječ otkriva da je žena stvorena kao "pomoćnica" muškarcu (Pos 2:18-24).

7) Priska (Dj 18:24-26, 1 Kor 16:19)

"Tada je u Efez stigao neki Židov imenom Apolon, rodom Aleksandrijac, čovjek rječit i silan u Pismima. Bijaše on upućen u put Gospodinov; a kako je bio gorljiv u duhu, govorio je i naučavao pomno o Gospodinu, premda je znao samo za Ivanovo krštenje. I poče on smjelo govoriti u sinagogi. Kada ga čuše Akvila i Priska, uzeše ga oni k sebi te mu točnije izložiše Božji put."

"Pozdravljaju vas crkve iz Azije. Pozdravljaju vas mnogo u Gospodinu Akvila i Priska s crkvom koja je u njihovu domu."

Priloženi tekstovi "navodno" govore kako je Priska, žena Akvilina bila Pastor zajedno sa njim, te je propovijedala i podučavala. Kada pomnije promotrino ova dva izvještaja jedino što možemo zaključiti jest; 1) U njihovoj kući se okupljala Crkva (kao i u Stafaninom domu), 2) Nigdje ne piše da je Priska podučavala Apolona, 3) Nigdje ne piše da se radilo o sastanku Crkve. Stoga, možemo zaključiti da je sasvim u redu da bilo koja Krščanka, uključujući i Prisku, bilo koga privatno ili u nekom kontekstu koji nije "sastanak Crkve" uputi točnije u "Putu Božjemu". Još bismo na ovaj zaključak mogli nadodati, da je sasvim sigurno Akvila bio taj koji je imao "vodstvo" pri poučavanju Apolona u njihovome domu. To je sasvim logičan zaključak imajući u vidu da su to pobožni ljudi, a isto tako je Priska, zasigurno bila pobožna žena, te zasigurno nije uzurpirala muževljev autoritet kao glave kuće.

8) Proročice i sutkinje u Starome zavjetu (Debora, Hulda, Mirjam)

U ovome slučaju imamo istu situaciju kao i sa proročicom Anom (1). Naime, Poslanice se obraćaju Novozavjetnoj Crkvi a ne Starozavjetnom Izraelu, tako da je uzimanje ovakvih primjera krajnje neozbiljan pristup Biblijskome tekstu. Osim toga, valja napomenuti da proroci u Izraelu nisu vladali nad nikim, nego su jednostavno bili instrument Božje poruke ljudima. Ali pošto smo se već dotaknuli izvjesnih proročica možemo spomenuti svaku od njih ponaosob; 1) Mirjam je živjela u doba Mojsijevog vodstva Izraela, te se nigdje ne spominje da je vladala i propovijedala, dapače, može se primjetiti da je bila podložna Mojsiju i Aronu, 2) Hulda je živjela u doba Kraljeva i spominje se u jednom stihu gdje jednostavno dostavlja Božju poruku, 3) Debora je živjela u doba Sudaca u Izraelu, koje je prethodilo dobu Kraljeva. U to vrijeme, narodom je vladao YHWH (Bog) pošto nije bilo kraljeva. Općenito je to razdoblje u Izraelu bilo poznato kao doba idolopoklonstva, otpada i nemorala. Suci su u to vrijeme donosili Riječ Božju ljudima, a nisu vladali nad njima. U slučaju Debore, ona nije vladala nad Barakom (vojskovođom), nego je primala od Boga upute za njega, a kada je sudila Izraelu primala je upute za narod - znači, vladao je YHWH (Bog) kako smo već prije naveli. Samim time, što je Gospodin podigao ženu u to doba da sudi Izraelu je odraz katastrofalne duhovne situacije u zemlji: "U one dane nije bilo kralja u Izraelu: svatko je činio ono što je bilo ispravno u njegovim očima." (Suc 21:25). Opet, ponavljam, sva ova objašnjenja su totalno nerelevantna u kontekstu Novozavjetne Crkve, ali i da jesu kojim slučajem, iz ovih primjera ne možemo isčitati opravdanje za kršenje izričito jasnih Božjih zapovijedi koje smo razmatrali u prethodnome članku.



Umjesto da se usredotočavamo na služenja gdje Božja Riječ ograničava žene, fokus bi trebao biti na obilju načina služenja gdje ih Bog poziva da služe. Žene su pozvane na  propovijedanje evanđelja izgubljenima (Dj 1:8, 1 Pet 3:15). Žene se potiču da podučavaju druge (pogotovo mlađe) žene (Tit. 2: 3-5). Žene nisu nigdje ograničene u podučavanju djece. Čini se da se žene ističu, daleko iznad muškaraca, u nekim duhovnim darovima i plodovima Duha (1. Kor 12, Gal 5: 22-23). Božje ograničavanje žena na području duhovnoga vodstva nisu kazna. Umjesto toga, to je preusmjeravanje na službe, vještine i darove kojima je Bog blagoslovio žene daleko više nego muškarce.


utorak, 27. studenoga 2018.

Muško - ženske uloge u Tijelu Kristovom (1.dio)


UVOD

Tema muško – ženskih odnosa i muško – ženskih uloga, te shvaćanja istih, je jedna od najkontroverznijih tema danas, te jedan od najvećih izvora neslaganja i razdvajanja u današnjem „kršćanstvu“ (onih koji ispovijedaju kršćanstvo, tzv. Vidljiva crkva). No, kao i uvijek, mi, kao muškarci i žene koji smo „okusili Božju milost“, dužni smo svoja mišljenja, ostaviti po strani, te se zapitati „što nas uči Pismo?“, te kroz objavljenu Božju volju, kroz ispravno tumačenje Božje riječi, saznati doktrinalnu istinu, te se istoj podložiti, tj. dopustiti Bogu obnavljanje našega uma, te obnovljena uma, primjeniti u životu naučene istine (koliko god se naša tjelesna narav – stari čovjek, tome protivio).

Budući da je ovo tema „visokog napona“, namjeravam joj pristupiti detaljno, pokrivajući svaki ugao, te pokušati što dublje ući u zadanu tematiku, naravno uz Gospodinovu milost. Ona je vrlo bitna jer imamo upute „kako se ponašati u Kući Božjoj, koja je crkva Boga Živoga, stup i temelj istine.“ (1 Tim 3:15).

Za početak, želio bih da shvatimo da je fokus, tj. primarni cilj ovoga članka, ustanoviti, odnosno otkriti ispravno učenje odnosa i uloga muškaraca i žena u Tijelu Kristovom – Crkvi. Glavnina učenja o ovoj temi nalazi se, očekivano, u poslanicama apostola Pavla, kojega je Bog postavio (Rim 1:1, Gal 1:1, Efe 1:1 itd.) „apostolom, propovjednikom i učiteljem“ pogana u vjeri i istini (1 Tim 2:7, 2 Tim 1:11).

Nakon što smo obratili pozornost na glavninu problema koji se tiče Crkve, možemo zajedno promotriti zadane tekstove, te vidjeti što naučavaju. Također, moramo obratiti pozornost na odgovornost i muškaraca i žena u provođenju Božje volje. Krenimo, dakle, redom.

SLUŽBE  i ULOGE (u Crkvi)  

U kontekstu Crkve, Pismo spominje najmanje 6 službi. Pismo navodi službu apostola, proroka, evanđelista, nadglednika, učitelja, te poslužitelja. Također, te službe su darovi Crkvi, naravno, u vidu osoba. (npr. Pavao je dan kao dar Crkvi – danas ga imamo u pisanom obliku kao dio kanona Svetoga Pisma).

Naš početni tekst dotiče se nadgledničke (biskupske, episkopske, pastirske, starješinske) i poslužiteljske (đakonske) službe, te poželjnim osobinama onih koji su podobni obnašati ih, te usporedbom Crkve sa obiteljskom jedinicom (muž, žena, djeca).


1 Tim 3:1-13
¹Vjerodostojna je ova riječ: Želi li tko nadgledništvo, dobar posao želi. ²Stoga nadglednik treba biti besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razborit, pristojan, gostoljubiv, sposoban poučavati, ³ne odan vinu, ne nasilan, ne lakom za prljavim dobitkom, nego suzdržljiv, ne svadljiv, ne pohlepan; ⁴da svojom kućom dobro upravlja i drži svoju djecu u pokornosti sa svom ozbiljnošću ⁵(jer ne zna li tko svojom kućom upravljati, kako će za crkvu Božju brinuti?), ⁶ne novoobraćenik, da se ne bi uzoholio i pao u đavlovu osudu. ⁷Štoviše, treba imati i lijepo svjedočanstvo od onih vani; da ne bi u sramotu upao i u zamku đavlovu. ⁸Poslužitelji isto tako trebaju biti ozbiljni, ne dvolični, ne odani mnogom vinu ni prljavu dobitku; ⁹da drže tajnu vjere u čistoj savjesti. ¹ºI neka ih se najprije prokuša, a potom neka vrše službu poslužitelja, ako se nađu besprijekorni. ¹¹Žene njihove isto tako neka budu ozbiljne, ne klevetnice, nego trijezne, vjerne u svemu. ¹²Poslužitelji neka budu jedne žene muževi i dobro upravljaju djecom i svojim kućama. ¹³Jer oni koji dobro poslužuju, stječu častan položaj i veliku smjelost u vjeri koja je u Kristu Isusu.

1-2, 8, 12
Nadgledničku (starješinsku, biskupsku, episkopsku ili pastirsku) i poslužiteljsku službu (posao) mogu obnašati isključivo muškarci. Pismo je tu vrlo jasno: „jedne žene muž“. Dodatno, razlika je u fokusu službe, nadgledničkoj je primarna „briga oko Riječi“, dok je poslužiteljskoj „posluživanje u raznim potrebama svetih“. Pismo također govori da su ti ljudi postavljeni od Duha Svetoga, te da su oni Kristovi darovi za izgradnju Crkve (Efe 4:8-13, Dj 20:28).

Dakle, za pretpostaviti je da treba težiti za djelom služenja, na ovaj ili onaj način, ovisno o darovima koje je Gospodin, po svome Duhu, stavio u nas. Pismo nas potiče da među nama uočimo one koji se tako trude, te da se takvima podlažemo. Oni nemaju autoritet zbog toga što ih je netko (čovjek) postavio, nego zato jer manifestiraju Kristov karakter te hodaju i služe u svome daru. 

2-3, 8
Takvi muškarci (jedne žene muževi) trebali bi manifestirati navedene osobine i vrline (vjerojatno ne sve na istoj razini, zato što svi vjernici nisu istoga karaktera, te nisu do iste mjere posvećeni – ali, generalno, trebali bi manifestirati svaku opisanu stavku na određeni način, u većoj ili manjoj mjeri).

4-5, 12
Pismo vuče paralele između funkcioniranja i uloga unutar obitelji, te funkcioniranja i uloga unutar crkve. To dvoje je dovedeno u direktnu vezu,  jer je zdrava obiteljska jedinica mjerilo zdrave crkvene jedinice (lokalne zajednice).

Znamo da je muškarac (muž) glava ženi (supruzi), te je samim time „vođa“ zdrave obiteljske jedinice, koje su, naravno, pripadnici i djeca, ako ih supružnici imaju. Dakle, u zdravoj obitelji, po Božjoj volji, muž je glava obitelji, supruga je podložna mužu, a djeca roditeljima. Muž je podložan Kristu, a Krist Bogu. Ovdje imamo prekrasnu sliku obitelji koja oslikava i daje uvid u funkcioniranje crkvene obitelji (1 Kor 11:3-4).

6-7
Ovdje Pismo upozorava da je poželjno da taj muškarac bude izgrađeni vjernik. Pod time Pavao misli na nekoga tko čvrsto stoji na Riječi Božjoj, dobro je podučen (od starije braće i samoga Gospodina). „Ti, stoga, moj sine, budi jak u milosti koja je u Kristu Isusu; i ono što si od mene čuo među mnogim svjedocima, predaj vjernim ljudima koji će biti sposobni i druge poučiti.“ (2 Tim 2:1-2). Ovdje, npr. vidimo tzv. lanac biblijske poduke: apostol Pavao (danas napismeno njegove poslanice kao dio kanona Svetoga Pisma – Timotej kao njegov učenik – koji naučeno prenosi dalje vjernim ljudima koji će služiti Riječ Tijelu Kristovom). Samim time, veća je vjerojatnost da će takav muškarac biti puno teži plijen Sotoni, jer jasne su nam Sotonine namjere (2 Kor 2:11). On želi da: „budemo djeca, bacani amo-tamo i nošeni uokolo svakim vjetrom nauka, lukavštinom ljudi, i prepredenošću, čime oni sustavno vode do zablude“ (Ef 4:14).

11
U ovom stihu Pismo daje upute za žene muškaraca koji su nadglednici ili poslužitelji. One također doprinose svjedočanstvu i službi svojega muža svojim uzornim i pobožnim ponašanjem. Dodatni detalji i upute što Gospodin očekuje od žena nalazimo u 1 Tim 2:8-10.

Dakle, na temelju ovih jasnih tekstova, možemo zaključiti da spomenute službe (nadglednička i đakonska) pripadaju isključivo muškarcima. Muškarci u crkvi imaju odgovornost voditi svoje supruge i sestre u Kristu. Pismo izričito zabranjuje ženama služenje u takvim službama. Od žena se očekuje da primaju poduku i drže red na sastancima crkve: „Žene vaše neka šute u crkvama: jer nije im dopušteno govoriti, nego im je zapovijeđeno da budu podložne kao što i Zakon govori. Žele li što naučiti, neka kod kuće pitaju svoje muževe: jer je za žene sramota govoriti u crkvi. (1 Kor 14:34-35) i „Žena neka u tišini uči sa svom podložnošću. A ženi ne dopuštam vladati nad mužem, nego neka bude tiho." (1 Tim 2:11-12). Da budemo jasni, ovi tekstovi govore o redu na sastancima (i u domovima), dok se poslužuje Božja riječ, tj. dok  muškarci vode sastanak crkve.
Da bismo dobili širi uvid u temu, odnosno kako bismo mogli vidjeti Božju volju za žene „u kući Božjoj, koja je stup i temelj istine“, moramo se vratiti na 2. poglavlje 8. redak. Stoga čitamo:

1 Tim 2:8-15
⁸Hoću, stoga, da muškarci mole na svakome mjestu podižući svete ruke, bez srdžbe i dvoumljenja. ⁹Jednako tako neka se i žene rese doličnim izgledom, čednošću i razboritošću; ne pletenom kosom, ili zlatom, ili biserjem, ili skupom opravom, ¹ºnego (kao što dolikuje ženama koje ispovijedaju pobožnost) dobrim djelima. ¹¹Žena neka u tišini uči sa svom podložnošću. ¹²A ženi ne dopuštam poučavati, ni vladati nad muškarcem, nego neka bude tiho. ¹³Jer Adam je bio oblikovan prvi, a potom Eva; ¹⁴i nije bio Adam zaveden, nego je žena, zavedena, učinila prekršaj. ¹⁵ No ona će se spasiti rađanjem djece, ako ustraju u vjeri i ljubavi i svetosti s razboritošću.

8, 11-12
Ovdje također vidimo odgovornost muškaraca, kao duhovnih autoriteta i vođa u Crkvi (koji su duhovno pokrivalo ženama (1 Kor 11:3)), da predvode molitvu, te propovijedanje i podučavanje Riječi. Naime, ženi nije dopušteno propovijedati i podučavati muškace u crkvi. Tu odgovornost je Gospodin povjerio muškarcima, kao duhovnim vođama obitelji (1 Tim 3:4-5, 12) i crkve (1 Tim 2:11-12, 3:2, 1 Kor 11:3, 14:34-35).

9-10, 15
Od žena se očekuju dobra djela i pobožno ponašanje, te, najuzvišenije od svega: odgoj i poduka djece. Čitamo da će se „žena spasiti rađanjem djece ako ustraje u vjeri i ljubavi i svetosti s razboritošću“ (1 Tim 2:15). Ovdje prvo moramo naglasiti da se ne radi o spasenju u smislu „spasenja duše“, nego u smislu „Božjeg instrumenta“ posvećenja (već spašene/nanovorođene) žene. Brak je „Božji instrument“ posvećenja i muškarca i žene. Žena koja je udana, vodi ponajprije brigu o djeci i kućanstvu (1 Tim 5:14, Tit 2:4-5), uz naravno i druga dobra djela (1 Tim 5:10,14, Tit 2:3-5). Briga o djeci i kućanstvu uključuje poduku djece, naravno, u ispravnoj nauci, kao što vidimo u 1 Tim 1:5: „dozivajući u sjećanje neprijetvornu vjeru koja je u tebi, koja je najprije prebivala u tvojoj baki Loidi i tvojoj majci Euniki, a uvjeren sam da je i u tebi.“ Baka je sigurno učila svoju kćer, a ona je učila svoga sina. Rezultat? Božji sluga Timotej. Neudana žena (manje od 60 godina – 1 Tim 5:19) treba se udati (1 Tim 5:14), a dok se ne uda, treba revnovati u dobrim djelima (1 Tim 2:9-10, 5:10, Tit 2:3-5). Starije žene bi trebale sve navedeno podučavati mlađe žene (Tit 2:4). Također, možemo povući paralelu prijenosa učenja sa starijih muškraca na mlađe, kako ispravne doktrine koju vjerujemo, tako i ispravne doktrine koju prakticiramo (2 Tim 3:10). U 2. Tim 2:2 čitamo: „i ono što si čuo među mnogim vjernim svjedocima, predaj vjernim ljudima koji će biti sposobni i druge poučiti.“ Tu vidimo da je apostol Pavao podučavao Timoteja koji je dalje podučavao ljude koji su sposobni podučiti druge (one koji imaju dar podučavanja ili propovjedanja ili oboje – Tit 1:9).

11-14
U ovim retcima vidimo Božju izričitu zabranu da žene podučavaju muškarce.    Ovime Bog stavlja spolove u uloge koje je on zamislio, a koji su povezani sa stvaranjem, te sa padom u grijeh, kao što možemo čitati u 1. Kor 11:8-9: „Jer nije muškarac od žene, nego žena od muškarca i nije muškarac stvoren za ženu, nego žena za muškarca.“ (Post 2:18, 22-23). Žena je stvorena kao pomoć muškarcu, te je iz njega i uzeta. Zato su oni, u braku, jedno tijelo. Tu vidimo da ženi pripada mjesto u muškarčevu srcu, zaštićenoj u zagrljaju svoga muškarca (glave). Dalje čitamo da je Eva, zavedena od Sotone, učinila prekršaj. Dakle, dva su razloga zašto žena ne smije imati duhovni autoritet nad muškarcem: redoslijed stvaranja (Adam je stvorn prvi, a Eva je uzeta od njega) i pad u grijeh (Adam nije bio zaveden, nego Eva). Također, žena je slabija posuda, kako fizički, tako i duhovno (1 Pet 3:7), te je stoga Sotona i ciljao na nju, te je i zaveo.

ZAKLJUČAK

Pošto naš Gospodin „sve izvodi na dobro onima koji ljube Boga; onima koji su pozvani po njegovoj nakani.“ (Rim 8:28), preko žene je došao na svijet naš Spasitelj, utjelovljeni Stvoritelj. Zbog naše tjelesne sklonosti da „budemo neposlušni Bogu“, u ove posljednje dane Crkvenog razdoblja, trebamo stajati na Božjoj riječi i po pitanju „ponašanja u Kući Boga živoga“, te se usrdno boriti za „vjeru koja je jedanput zauvijek predana svetima.“ Naime, nakon našeg promatranog odijeljka Pisma, Duh Sveti nam govori o demonskim naucima koji će nas htjeti odvući od istinske nauke i vjere, u ovome kontekstu „ponašanja u crkvi Boga živoga“, te, samim time, gubimo AUTORITET kao stup i temelj istine. (1 Tim 3:15). U sljedećem članku bavit ćemo se upravo time.

četvrtak, 26. srpnja 2018.

Otpad Crkve u posljednje dane (1. dio)



Ima mnogo drugih tema o kojima bi bilo ugodnije pisati nego o otpadu Crkve u posljednje dane. Bilo bi mnogo lakše govoriti o pozitivnoj temi Božje ljubavi umjesto o nečem tako negativnom kao što je otpad. No, i tu temu treba načeti pošto je dio božje poruke u Bibliji.  U stvari, ova će serija članaka potvrditi da je nemoguće razumjeti Božji plan za posljednja vremena bez razumijevanja o tome što Pismo otkriva o otpadu Crkve u posljednje dane.

Započnimo definicijom otpada. Na grčkom je to tvorenica od dvije riječi: apo, što znači „udaljeno od“ i histēmi, što znači „stajati, zauzeti stav“. Prema tome, otpad znači „stajati udaljeno od“, a odnosi se na udaljavanje od poznate ili prethodno usvojene istine. Predmet otpadništva nema mnogo veze sa stanjem nespašenog svijeta, koji je oduvijek odbacivao Božju istinu i stoga nema od čega otpasti. Točnije, otpadništvo se odnosi na duhovno stanje unutar Božje crkve. Dok bi neki mogli misliti da je otpad u svezi sa nekim izvanjskim faktorom, poput ekonomskog stanja ili meteoroloških (ne)prilika, biblijski otpad je povezan s unutarnjim stanjem Crkve.

Zbog toga što je shvaćanje onoga što Pismo otkriva u odnosu na otpad od iznimne važnosti za potpuno razumijevanje Božjeg plana za posljednje dane, ova serija članaka će istaknuti nekoliko općih karakteristika otpada. One uključuju sljedeće:

                        - otpad je znak posljednjih vremena
                        - Novi zavjet upozorava na otpad u više navrata
                        - snažno utječe na svaku značajniju doktrinu
                        - otpad je unutarnji (u Crkvi)
                        - ne poznaju se granice u odnosu na to koga sve može zahvatiti                      
                        - može se ubrzano odviti
                        - sotona stoji iza njega
                        - razoran je
                        - otažava život Božjih ljudi
                        - možemo se braniti od njega


ZNAK POSLJEDNJIH DANA

Otpad je znak posljednjih dana Crkve. Kada govorimo o znakovima posljednjih dana, mnoge teme nam nadolaze u um, poput povratka Židova u svoju zemlju  ili trenda težnje prema jednoj svjetskoj vladi. Međutim, te vrste znakova se tiču Božjeg budućeg plana za Izrael prije nego za Crkvu. Otpad je još jedan znak, koji se često odvija pred našim nosom, a kojega ne uspijevamo prepoznati kao znak posljednjih vremena.
Otpad je specifičan znak iz Pisma koji ukazuje na to da se Crkva bliži dovršenju svoje zemaljske misije.
            2. Timoteju 3:1 kaže:
„A znaj i to da će u posljednjim danima doći teška vremena“

Ove Pavlove riječi upućene Timoteju su vrlo važne, jer ovo pismo predstavlja Pavlovu posljednju želju i svjedočanstvo. Budući da su napisane tik prije apostolove smrti (2. Tim 4:6), te riječi predstavljaju vrijeme u Pavlovom životu kada je bio vrlo ozbiljan.
Također, ova knjiga, zajedno sa 1. Timotejevom i Titovom knjigom, je pastoralna poslanica dizajnirana tako da mladom Timoteju pruža apostolsku vodilju u tome kako da obavlja službu nadglednika u Božjoj crkvi. Ovdje, Pavao ne predviđa preporod ili probuđenje u posljednje dane, već dolazak opasnih vremena. Kasnije u istom poglavlju Pavao objašnjava;
  „a zli ljudi i zavodnici napredovat će iz zla u gore zavodeći i bivat će zavođeni.“ (2. Tim 3:13).

Dakle, čini se da Pavao u ovom zadnjem pismu očekuje povećano udaljavanje od istine tijekom trajanja razdoblja Crkve.

Predviđanje rasta otpada tijekom sadašnjeg doba se također može vidjeti u osam usporedbi iz Mateja 13. U Mateju 12, očito je da će Izrael odbaciti svog kralja i njegovu ponudu kraljevstva. Izraelovi religijski vođe su čak pripisali Kristova čuda Sotoni (Mt 12:24). Dakle, u Mateju 13, Krist kroz osam usporedbi ocrtava tijek nadolazećeg doba koje se treba dogoditi između Izraelovog odbacivanja kralja i njegovog prihvaćanja sa njihove strane u budućnosti.
To novo doba predstavlja istinu koja još nije objavljena u prošlom otkrivenju (Mt 13:16-17).
Iako obuhvaća razdoblje Crkve (koje se odvija između pentekosta i uzeća crkve), to novo doba se odvija i izvan toga. Započinje sa Izraelovim javnim odbacivanjem Kristovog kraljevstva (prije Djela Apostolskih 2) i završava kada Izrael prihvati svog kralja (nakon uzeća Crkve). Kada se uzmu kao cjelina, tih osam usporedbi opisuje tijek toga novog doba.

Usporedba o sijaču uči da će se Evanđelje propovijedati diljem novog doba sa različitim rezultatima, ovisno o tome kako je pripremljeno srce slušatelja (Mt 13:1-9, 18-23).
Usporedba o žitu i kukolju uči da će biti teško razlučiti između spašenih i nespašenih unutar kršćanstva (onoga što se izjašnjava kao takvo) i da odvajanje među njima neće prestati sve do završetka doba (Mt 13:24-30, 36-43).
Usporedba o gorušičinom zrnu naučava da će kršćanstvo (ispovijedajuće) iskusiti veliki brojčani i geografski rast u odnosu na svoj skromni početak (Mt 13:31-32).
Usporedba o kvascu koji se širi unutar brašna uči da će kršćani doživjeti rastuću moralnu i doktrinalnu korupciju tijekom napretka tog doba (Mt 13:33). Ova je usporedba najvažnija po pitanju predviđanja rastućeg otpada tokom sadašnjeg doba.
Na žalost, mnogi interpretatori promašuju ključnu točku interpretirajući kvasac kao nešto dobro, umjesto kao nešto što je loše.

J. F. Walvoord objašnjava:

„Što predstavlja kvasac? Postmilenijalisti i Amilenijalisti, obično pretpostavljaju, dogmatično, da kvasac ne može predstavljati zlo u ovoj usporedbi, iako se univerzalno koristi da bi predstavljao zlo, kako u Starom, tako i u Novom zavjetu... očitije je negoli ikada prije, u zadnjoj trećini dvadesetog stoljeća, da Evanđelje nije proželo svijet i da zlo prodire u cijelokupnu Crkvu, što je točno ono što Matej 13 naučava. U Starom zavjetu, kvasac se dosljedno koristi kao metafora za zlo... U Novom zavjetu, Isus koristi kvasac kao simbol za izvanjske religiozne forme Farizeja, za nevjeru Saduceja, i za svjetovnost Herodovaca, ali i za zlu doktrinu općenito (Mt 16:6-12; Mk 8:14-21). U Pavlovim pismima, jednako tako, kvasac predstavlja zlo, a tako i u 1. Korinćanima 5:6-8 i Galaćanima 5:7-10. U usporedbi hrana predstavlja ono što je dobro.... međutim, ispovijedajuća crkva (ona koja tvrdi da je prava), prožeta je zlom doktrinom, izvanjskim formama, nevjerom i svjetovnošću, koje teže k napuhavanju Crkve i čine ju naizgled većom, baš kao što kvasac samo napuhava tijesto, ne donoseći ništa što posjeduje pravu vrijednost. Povijest Crkve precizno je ispunila ovo predviđanje, i prava Crkva, iako velika i moćna, je prožeta kvascem zla koji će biti kušan u peći svetog suda na kraju doba... u određenoj mjeri, zlo će se proširiti čak i u... tijelu načinjenom od pravih vjernika u Crkvi, a tako i onih koji će doći ka Kristu nakon uzeća Crkve... čak i pravi vjernici su daleko od savršenstva i moguće im je u nekoj mjeri prigrliti svjetovnost, isprazne vanjske forme i lošu doktrinu.

S. D. Toussaint slično obrazlažući piše:

Rasprava se vrti oko toga što riječ „kvasac“ [zymē] označava. Mnogi tvrde da se kvasac ovdje koristi u dobrom smislu i da simbolizira širenje Evanđelja po cijeloj zemlji. Drugi tvrde da ta riječ predstavlja zlo i da se koristi za ilustriranje rasta zla unutar grupe koja obznanjuje da naslijeđuje kraljevstvo. Ova zadnja interpretacija ima jači oslonac. Ona je u suglasnosti sa doktrinom Pisma u pogledu zlog karaktera kraja doba Crkve i velike nevolje (1. Tim 4; 2. Tim 3; Judina; 2. Petrova 3; Otkrivenje 6-19). Jedna od najvećih podrška za interpretaciju da kvasac govori o zlu je način korištenja te riječi u Pismu. Nedvojbeno kvasac simbolizira grijeh (Iz 12; Lev 2:11; 6:17; 10:12; Mt 16:12; Mk 8:15; Lk 12:1; 1. Kor 5:6-8; Gal 5:9).
Naposlijetku glagol koji se ovdje koristi, „sakriti nešto“ (Mt 13:33)... je jako čudan ako kvasac predstavlja nešto dobro. Mnogo bolje odgovara ako kvasac ima zlokobni učinak.
To je slično ideji u usporedbi o žitu i kukolju. Način na koji žena skriva kvasac u jelo se jako podudara sa načinom na koji je neprijatelj posijao kukolj u noći. Ova usporedba otkriva činjenicu da će zlo ići svojim tijekom i dominirati novim dobom. No također naslučuje da će, nakon što se mjera zla ispuni, doći kraljevstvo.

Usporedba o skrivenom blagu nas uči da će Izrael kao nacija (Iz 19:5) ustrajati u nevjeri, samo kako bi se na kraju doba obratili (Mt 13:44). Biser velike vrijednosti naučava da će si Gospodin steći blago među poganima tijekom nadolazećeg perioda (Mt 13:45-46).
Usporedba o kraljevstvu uspoređenom sa mrežom govori istu poruku kao i ona o žitu i kukolju, odnosno suživotu dobrog i lošeg, koji se očituju u potpunosti i razdvajaju tek na kraju doba (Mt 13:47-50).
Usporedba o domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro poučava da te usporedbe koje opisuju svježe i nove istine o tijeku sadašnjeg doba moraju biti sagledane zajedno sa onim što prethodno otkrivenje naučava o budućem kraljevstvu da bi se mogao shvatiti Božji cjelokupni plan (Mt 13:51-52).

Stoga, sadašnje doba predstavlja period kada se propovijeda Evanđelje što rezultira spasenjem nekih. Međutim, krivotvorena sjetva se također odvija. Usprkos Božjem djelovanju kroz doba Crkve, kršćanstvo će iskusiti rastuću doktrinalnu i moralnu korupciju.
Zbog toga se učenje koje se tiče sve većeg otpada Crkve može naći, ne samo u Pavlovom posljednjem pismu, već i u parabolama iz Matejevoga 13-og poglavlja.

Ovo učenje o otpadu Crkve ne znači da Bog ne može suvereno poslati osvježavajuće valove
preporoda i reformacije, kao što je već i činio u raznim vremenima. Međutim, ti osvježavajući periodi nisu norma, nego se događaju samo na mahove tokom crkvene povijesti. Također, ispravno razumijevanje otpada predstavlja svjetonazor koji je dijametralno suprotan teologiji „kraljevstvo sada“ [„kingdom now“], koja predstavlja ideju da će Crkva postepeno „kristijanizirati“ svijet i time uvesti dugoročan kulturalni napredak.
Jedini način na koji se teologija „kraljevstvo sada“ može braniti pomoću Pisma je ignoriranjem onoga što Novi zavjet predviđa u pogledu otpada Crkve.

petak, 13. srpnja 2018.

sjene stvarnosti - OBREZANJE

Pos 17:1-14
A kada Abramu bijaše devedeset i devet godina ukaza se GOSPODIN Abramu i reče mu: “Ja sam Svemoćni Bog: hodaj preda mnom i budi savršen. Ja ću sklopiti svoj savez između sebe i tebe i silno ću te umnožiti.” I pade Abram ničice; i nastavi Bog razgovarati s njim, rekavši: “Evo, moj je savez s tobom, i bit ćeš ocem mnogih naroda. Nećeš se više zvati Abram, nego će ti ime biti Abraham; jer te učinih ocem mnogih naroda. I učinit ću te silno plodnim, i narode ću od tebe izvesti i kraljevi će od tebe proizići. I utvrdit ću svoj savez između sebe i tebe i sjemena tvojega nakon tebe u njihovim naraštajima, savez vječan, da budem Bogom tebi i tvome sjemenu nakon tebe. Tebi ću, i tvome sjemenu nakon tebe, dati dovijeka u posjed zemlju u kojoj si stranac, svu zemlju Kanaan; i bit ću njihov Bog.” I reče Bog Abrahamu: “Ti ćeš, stoga, držati moj savez; ti i tvoje sjeme nakon tebe u svojim naraštajima. Ovo je moj savez, koji ćeš držati, između mene i tebe i tvoga sjemena nakon tebe: svako muško dijete među vama treba biti obrezanoObrezivat ćete pretkožicu svoje muškosti; i bit će to znak saveza između mene i vas. Onoga među vama kome je osam dana treba obrezati; svako muško dijete u vašim naraštajima: onaj koji je rođen kod kuće ili novcem kupljen od bilo kojega stranca, koji nije od tvoga sjemena. Onaj koji je rođen u tvojoj kući i onaj koji je kupljen tvojim novcem mora biti obrezan; i moj savez bit će na vašem tijelu vječan savez. A neobrezano muško dijete, onaj kome nije obrezana pretkožica na muškosti, neka se ta duša odstrani od svoga naroda; takav je prekršio moj savez.”
Pos 17:26-27
Istoga dana bijahu obrezani Abraham i njegov sin Jišmael, i svi muškarci njegova doma rođeni u njegovoj kući, kao i oni novcem kupljeni od stranaca; svi bijahu obrezani zajedno s njim.
Pos 21:4
I obreza Abraham svoga sina Izaka kada mu je bilo osam dana, kao što mu Bog bijaše zapovjedio.


Kako smo i mogli čitati u našemu uvodu, obrezanje (pretkožice muškosti) je slika jedne veće stvarnosti. Budući da je punina stvarnosti zapala nas, Kršćane koji su dio duhovnog Tijela Kristovog, tj. Crkve, mi možemo, za razliku od starozavjetnih svetaca koji su živjeli u prošlim razdobljima "uspoređivati ono duhovno s duhovnim" (1 Kor 2:13b). Naime, oni nisu razumjeli ništa o milosti koja je nama objavljena, kako čitamo: "O tome spasenju su istraživali i pronicali proroci koji su prorokovali o toj milosti za vas. Pronicali su na koje je ili kakvo doba upućivao Duh Kristov u njima kad je unaprijed svjedočio o Kristovim patnjama i slavama koje će uslijediti. Njima je bilo objavljeno da nisu sebi, nego nama, posluživali ovo što su vama sada po Duhu Svetome poslanome s neba navijestili oni koji su propovijedali evanđelje; u što i anđeli žude zaviriti." (1 Pet 1:10-12). Znamo da su neki od starozavjetnih proroka: Abram (Abraham), Jakov, David, Izaija i naravno sam Gospodin Isus Krist je bio prorok dok je hodao u tijelu u svojoj zemaljskoj službi. Svi znamo za Davidove psalme i Izaijina proroštva o mukama Gospodina Isusa Krista na Križu i njegovoj ulozi kao Janjeta Božjeg. Upravo o tome govori Petar, Duh Sveti u prorocima je "unaprijed svjedočio o Kristovim patnjama i slavama", koje "će uslijediti". Možemo primjetiti da su dosad proročki ostvarene "patnje", dok na "slave" još čekamo, naime, Gospodinovu vladavinu 1000 godina nad zemljom, kada će vladati kao "KRALJ KRALJEVA i GOSPODAR GOSPODARA" željeznom palicom. Za sada, dok živimo u razdoblju Crkve, Gospodin obnaša svoju službu kao "veliki svećenik po redu Melkisedekovu". 

Čitajući naš zadani tekst možemo primjetiti nekoliko značajnih podataka;

1) Gospodin govori o "svome" savezu - Bog je taj čiji je savez i on je vjeran, a Abram (Abraham) je taj koji Bogu vjeruje na riječ (vidi stihove Pos 17:2 "svoj savez", 17:4 "moj je savez", 17:7 "svoj savez", 17:9 "moj savez", 17:10 "moj savez", 17:13 "moj savez", 17:14 "moj savez", itd.).
2a) Savez ima temelj: Krvna žrtva tj. život (vidi stihove Pos 15:7-17).
2b) Savez ima znak: u OBREZANJU pretkožice muškosti (vidi stihove Pos 17:10-11).
2c) Savez je vječan (vidi stihove Pos 17.7 "savez vječan", 17:13 "vječan savez"). 
3) Još prije, u 12. i 15. poglavlju čitamo o Božjem pozivu Abramu i o tome kako je on povjerovao Bogu na riječ: "I izvede ga van i reče: “Pogledaj sada na nebo i prebroji zvijezde ako ih možeš prebrojiti.” I reče mu: “Toliko će biti tvoje sjeme.” I povjerova on GOSPODINU, i on mu to uračuna kao pravednost." (Pos 16:5-6). Naknadno, nakon 13 godina (epizoda s tjelesnim pokušajem zadobivanja potomstva - ispunjenja Božjeg obećanja bez Boga), primio je pečat vjere - obrezanje na pretkožici muškosti. Dakle, Bog mu je postepeno davao sve veća i dublja obećanja i otkrivenja Svoga saveza. (vidi stihove: Pos 12:1-3;7, 13:14-17, 15:5;18-21, 17:1-21).
4) Savez ima fizičke i duhovne konotacije: 
A) FIZIČKE njemu i njegovu sjemenu dana  je zemlja u kojoj je stranac zauvijek - fizički potomci Abrahama, Izaka i Jakova/Izraela - Izrael (vidi stihove Pos 17:8) i 
B) DUHOVNE njemu i njegovu sjemenu - duhovni potomci Abrahama po vjeri u Krista, jer Krist je obećani potomak "po kojemu će biti otac mnogih naroda" (vidi stihove Gal 3:7-10,14-18,29), jer po fizičkom aspektu saveza može biti otac samo Izraelskog naroda, a po obećanom potomku, Kristu, "otac mnogih": A ta su obećanja dana Abrahamu i njegovu potomku. On ne veli “i potomcima”, kao o mnogima, nego kao o jednomu: “I potomku tvojemu”, a to je Krist. (Gal 3:16).
5) Skrivena najava novog neba i nove zemlje - vječnosti u 8. danu obrezanja.
6) Skrivena najava djelovanja Duha Svetoga.
7) Pismo proročki izostavlja krivicu za grijeh.
8) Skrivena najava "Posljednjeg" Adama.   
9) Neuspjeli pokušaj zadobivanja obećanja.
10) Najava bezgrešnog začeća.
  
U svemu ovome, vidimo da je Isus Krist baštinik obećanja. Zato smo mi, kao Crkva, duhovno tijelo Kristovo, subaštinici božji s njime (Rim 8:17). Samim time smo i Abrahamovo sjeme (duhovno) i baštinici po obećanju (Gal 3:29).

Pošto smo baštinici obećanja, možemo povući duhovne poveznice sa novim testamentom (savezom) koji je stupio na snagu smrću Gospodina Isusa Krista na križu Golgote; "I zbog toga je on posrednik novoga saveza: da po smrti za otkupljenje prekršaja koji su bili pod prvim savezom, oni koji su pozvani prime obećanje vječne baštine. Jer ondje gdje je oporuka, nužno je potrebna i smrt oporučiteljaoporuka, zbog toga što valja tek nakon smrti, uopće nije na snazi dok oporučitelj živi." (Heb 9:15-17). (kratka napomena; u ovome stihu govori o završetku Mojsijevog zakona (ispunjenju) koji je bio dan nakon saveza s Abrahamom, Izraelskom narodu preko Mojsija - međutim, Krist je krajnje ispunjenje obećanja glede Abrahamovog potomka, te istodobno onaj koji je jedini ispunio Mojsijev zakon; "Ali Pismo je sve zatvorilo pod grijeh da se obećanje po vjeri Isusa Krista dade onima koji vjeruju. A prije dolaska vjere pod Zakonom smo bili čuvani, zatvoreni za vjeru koja se trebala kasnije objaviti. Tako je Zakon bio našim skrbnikom da nas dovede do Krista, da budemo vjerom opravdani. Ali nakon što je došla vjera, nismo više pod skrbnikom." (Gal 3:22-25)) Kršćani, kao baštinici Božji i subaštinici Kristovi, opravdana Božja djeca uživaju sve blagodati Novoga zavjeta. Idemo vidjeti što možemo naučiti kao duhovne lekcije iz Knjige Postanka koje su itekako istinite i primjenjive na nas, i što nas tu Duh Sveti uči kroz slike stvarnosti dok mi "uspoređujemo duhovno s duhovnim"?

1) Novi savez je utemeljen na savršenoj vjeri Isusa Krista (Rim 3:22, Gal 2:16, 3:22), koji je baštinik obećanja danog Abrahamu (Gal 3:16), posrednik (1 Tim 2:5) i oporučitelj (Heb 9:15-17), a mi (Crkva - duhovni Abrahamovi potomci u Kristu) vjerujemo u Njega (Isusa) - ovdje je također riječ o savezu kojega uspostavlja sam Gospodin (Trojedini Bog), bez ljudskog udjela u tome, a mi kao kršćani ulazimo u taj savez vjerom, baš kao i naš duhovni otac Abraham (vidi stihove Gal 3:6,29).
2a)  Novi savez također ima temelj. U krvi oporučitelja Isusa Krista (u njegovu životu). Kako nas uče evanđelja  (Luk 22:20, Mat 26:28, Mar 14:24) i apostol Pavao: "Isto tako uze i čašu nakon što je večerao, rekavši: Ova čaša je novi savez u mojoj krvi: ovo činite kada god je pijete, meni na spomen." (1 Kor 11:25). Abraham je prinio životinje, Izraelci su prinosili životinje (i prije Abrahama ljudi su prinosili životinje, od Adama, Abela i Noe), dok je Gospodin Isus Krist prinio samoga sebe: "...jer je to učinio jedanput zauvijek prinijevši samoga sebe." (Heb 7:27b), "koliko li će više krv Krista, koji je po vječnome Duhu samoga sebe bez mane prinio Bogu..." (Heb 9:14a), "...nego se sada pojavio jedanput na svršetku svijeta da odstrani grijeh prinijevši na žrtvu sebe." (Heb 9:26b).
2b) Novi savez također ima znak. U duhovnom OBREZANJU. Naime, fizičko obrezanje dano Abrahamu je bilo na pretkožici muškosti.
Iz Postanka vidimo da je znak obrezanja dan neovisno o tome što je Abraham išao sam na svoju ruku "pribaviti sebi potomka", te je dobio Jišmaela (Pos 16) poslušavši glas svoje žene Sare, umjesto čekajući na Boga. Još prije toga je postao pravednik, vjerovavši Bogu na riječ (Pos 15:6). Nakon toga neuspjelog "asistiranja" Bogu, trinaest godina kasnije dobio je znak saveza u obrezanju kojemu je baštinik zakonski sin dobiven iz "obećanja"; Izak. Samim time Gospodin je u Abrahamovu sjemenu čuvao Mesijansko rodoslovlje za krajnjeg baštinika obećanja - Gospodina Isusa Krista. 
U novome savezu također imamo znak obrezanja, ali budući da je riječ o trajnim i vječnim Božjim obećanjima u Kristu, duhovnome potomstvu Abrahamovom, obrezanje nije na tijelu, nego je duhovne naravi: "U njemu ste i obrezani nerukotvorenim obrezanjem, u odlaganju tijela putenih grijeha obrezanjem Kristovim ukopani ste s njim u krštenju, u kojemu ste i suuskrsli putem vjere djelotvorne snage Boga, koji ga je uskrisio od mrtvih. I vas, koji bijaste mrtvi u svojim grijesima i neobrezanosti svoga tijela, oživio je on zajedno s njim, milostivo vam oprostivši sve prijestupe; izbrisao je nama protivnu zadužnicu s odredbama, koja bijaše protiv nas, i uklonio je s puta pribivši je na križ." (Kol 2:11-14). 
Primjetimo neke karakteristike obrezanja Kristova; 1) Nerukotvoreno obrezanje jest obrezanje Duhom Svetim, znači Bog nas obrezuje, 2) Ono odvaja: A) otkupljenu dušu i preporođeni duh (novoga čovjeka) - "posjednutoga s Kristom u nebesima" (Efe 2:6, Kol 3:3), "uskrsloga u Kristu" (Efe 2:6, Kol 2:12, 3:1) i "ujedinjenoga s Kristom" (1 Kor 6:17, Efe 5:30) od B) tijela grijeha osuđenoga na Križu (staroga čovjeka) - "mrtvog u grijesima i aprijestupima" (Kol 2:13, Efe 2:1,5), 3) Povezano je s duhovnim kršenjem - krštenjem u Krista, u Njegovo tijelo - Crkvu (Kol 2:12, 1 Kor 12:13).
Znači, zaključak jest, da nas duhovno OBREZANJE, pozicionira u Krista, u njegovo tijelo. Sam Duh Sveti je taj koji nas "krsti" (uranja) u Krista (njegovo tijelo - Crkvu): "Jer po jednome Duhu smo svi mi u jedno tijelo kršteni, bili mi Židovi ili pogani, bili mi robovi ili slobodnjaci, i svi smo u jednome Duhu napojeni." (1 Kor 12:13), nakon što smo se vjerom pouzdali u "evanđelje svoga spasenja", tj. u Gospodinovo djelo za nas na križu Golgote: "U kojega ste se pouzdali i vi, nakon što ste čuli riječ istine, evanđelje svoga spasenja, u kojemu ste, nakon što ste povjerovali, i zapečaćeni svetim Duhom obećanja." (Efe 1:13) - posljedično, možemo zaključiti da je obezanje Duhom Svetim i krštenje Duhom svetim djelo Božje u nama u trenutku spasonosne vjere srcem u evanđelje (Rim 10:9-10, Dj 8:35-37).
Kao takvi, OBREZANI Duhom Svetim, nećemo završiti "odstranjeni od svoga naroda", kao prekršitelji Božjeg saveza: "A neobrezano muško dijete, onaj kome nije obrezana pretkožica na muškosti, neka se ta duša odstrani od svoga naroda; takav je prekršio moj savez.(Pos 17:14). Kao što su tada, oni koji nisu bili obrezani "na pretkožici muškosti" odstranjeni od saveza i obećanja, također će i danas, oni koji nisu obrezani "obrezanjem Kristovim" biti odstranjeni, ali ovaj puta, u vječnu propast na sudu Velikoga Bijeloga Prijestolja: "I vidjeh veliko bijelo prijestolje i onoga koji sjedi na njemu, od čijega lica pobježe zemlja i nebo, i mjesta im se više ne nađe. I vidjeh mrtve, male i velike, stajahu pred Bogom; i otvoriše se knjige. I jedna druga knjiga bî otvorena, koja je knjiga života: i bijaše mrtvima suđeno po onome što je napisano u knjigama, po njihovim djelima. I more dade mrtve koji bijahu u njemu, i smrt i pakao dadoše mrtve koji bijahu u njima: i bijaše svaki suđen po svojim djelima. I smrt i pakao bijahu bačeni u ognjeno jezero. To je druga smrt. I tko god ne bî nađen zapisan u knjizi života, bijaše bačen u ognjeno jezero." (Otk 20:11-15). Ovdje, također možemo primjetiti, da je zapovijed u pogledu obrezanja, dana Abrahamu prije nastanka Izraelskog naroda, kome je Mojsijev zakon predan 430 godina nakon ove zapovijedi (Gal 3:17), koji je imao sasvim drugačiju ulogu i karakter u Gospodnjem planu i programu. U tome možemo primjetiti proročki duhovni karakter predane zapovijedi - Obrezanja na pretkožici muškosti. Također, možemo usputno naglasiti, apsurdnost "vršenja" Mojsijevog zakona iliti "mješanja" Mojsijevog zakona s novim savezom pod kojim smo mi kao Crkva. Lažni učitelji koji to rade, ne "razlažu" ispravno Božju riječ, te "izvrču" Božju riječ na svoju vlastitu propast (2 Tim 2:15, 2 Pet 3:15-16).
 2c) Novi savez je vječan: "Po toj volji smo posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jedanput zauvijek." (Heb 10:10), suuskrsli s kristom na nebesima i rođeni od Duha, posvećeni smo jedanput zauvijek, te smo zauvijek usavršeni: "Jer jednim prinosom on je zauvijek usavršio one koji su posvećeni." (Heb 10:14), uništena je smrt, te je zasvijetlio život i besmtnost (2 Tim 1:10). Novi savez je život vječni, koji nam je kao dar dan u Gospodinu Isusu Kristu: "A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj život je u njegovu Sinu." (1 Iv 5:11), te znamo da imamo vječni život: "Ovo napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjega da znate da imate život vječni, i da vjerujete u ime Sina Božjega." (1 Iv 5:13). Opet, ovdje imamo sigurnost spasenja.
 3) U Novi savez, takožer, ulazimo vjerom u Božju riječ, ali, ovaj put, vjerom u baštinika obećanja, Gospodina Isusa Krista: "da na pogane dođe blagoslov Abrahamov po Isusu Kristu, da obećanje Duha primimo putem vjere. Braćo, na ljudski način govorim: Čak ni ljudski savez, ako je ovjerovljen, nitko ne poništava ili mu dodaje. A ta su obećanja dana Abrahamu i njegovu potomku. On ne veli “i potomcima”, kao o mnogima, nego kao o jednomu: “I potomku tvojemu”, a to je Krist." (Gal 3:14-16). Ovaj put, "ta Božja riječ" je evanđelje našega spasenja: "U kojega ste se pouzdali i vi, nakon što ste čuli riječ istine, evanđelje svoga spasenja, u kojemu ste, nakon što ste povjerovali, i zapečaćeni svetim Duhom obećanja" (Efe 1:13), te zbog toga Pismo veli da je Abrahamu unaprijed propovijedano evanđelje: "A Pismo je, predvidjevši da će Bog po vjeri opravdavati pogane, unaprijed propovijedalo Abrahamu evanđelje, rekavši: “U tebi će biti blagoslovljeni svi narodi.”" (Gal 3:8), naravno, propovijedano mu je u "tipu", tj. u sjeni stvarnosti. Propovijedano "u tipu" znači da Abrahamu nije moglo biti propovijedano evanđelje smrti i uskrsnuća Gospodina Isusa Krista (1 Kor 15:3-4), jednostavno zato što se to tada još nije dogodilo, naime nije još došlo vrijeme za Gospodinovo "utjelovljenje", tj. nije još nastupila punina vremena (Gal 4:4, Heb 1:1-2). Samim time, možemo zaključiti, da je Abraham povjerovao u ono što je tada Bog zahtijevao od njega, kako i možemo čitati u našem uvodnom odjeljku.
4)  Novi savez, također, ima fizičke i duhovne konotacije; 
A) FIZIČKE Abrahamu, Izaku i Jakovu, te njihovim fizičkim potomcima - Izraelcima dan je u baštinu veliki komad zemlje. 1) Abrahamu obećano: "I ukaza se GOSPODIN Abramu i reče: “Tvome ću sjemenu dati ovu zemlju." (Pos 12:7a), "Toga dana je GOSPODIN sklopio savez s Abramom, rekavši: “Tvome sam sjemenu dao ovu zemlju, od Rijeke egipatske do Velike rijeke, rijeke Eufrata: Kenijce, i Kenižane, i Kadmonce, i Hetite, i Perižane, i Refaimce, i Amorejce, i Kanaance, i Girgašane, i Jebusejce.”" (Pos 15:18-21), 2) Izaku ponovljeno: "Nastani se privremeno u ovoj zemlji, a ja ću biti s tobom i blagosloviti te; jer ću tebi i tvome sjemenu dati sve ove krajeve i ispunit ću zakletvu kojom sam se zakleo tvome ocu Abrahamu. I učinit ću da se tvoje sjeme umnoži kao zvijezde na nebu i predat ću tvome sjemenu sve ove krajeve. U tvome će sjemenu biti blagoslovljeni svi narodi zemlje." (Pos 26:3-4), te 3) Jakovu potvrđeno: "I gle, nad njima stoji GOSPODIN; i reče: “Ja sam GOSPODIN, Bog tvoga oca Abrahama i Bog Izakov: zemlju na kojoj ležiš tebi ću dati i tvome sjemenu. Tvoje će sjeme biti kao prah zemaljski; i raširit ćeš se na zapad, i na istok, i na sjever, i na jug: u tebi i u tvome sjemenu bit će blagoslovljena sva plemena zemlje." (Pos 28:13-14). Taj komad zemlje u potpunosti će njihov postati kada dođe "Potomak", baštinik obećanja, Gospodin Isus Krist (Gal 3:16), vladati nad Izraelom, uspostavljajući Milenijsko (Tisućegodišnje) kraljevstvo na Zemlji, vladajući iz Jeruzalema nad Izraelom i cijelim Svijetom, sa prijestolja Davidova: "I evo, začet ćeš i roditi sina; i nazvat ćeš ga imenom ISUS. On će biti velik i zvat će se Sinom Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje njegova oca Davida: i kraljevat će on nad domom Jakovljevim zauvijek i kraljevstvu njegovu neće biti kraja." (Lk 1:31-33), kao KRALJ KRALJEVA I GOSPODAR GOSPODARA (Otk 19:16), kad Gospodin sklopi Novi Savez s fizičkim Izraelom: "Evo, dolaze dani”, govori GOSPODIN, “kada ću sklopiti novi savez s domom Izraelovim i s domom Judinim: ne kao savez što sam ga bio sklopio s njihovim ocima u dan kada ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, moj savez koji su oni prekršili, premda im bijah mužem”, govori GOSPODIN. “Nego ovo će biti savez koji ću sklopiti s domom Izraelovim: Nakon tih dana”, govori GOSPODIN, “stavit ću svoj zakon u njihovu nutrinu i upisati ga u srca njihova; i bit ću Bog njihov, a oni će biti moj narod." (Jer 31:31-33). Tada će Izrael biti nanovorođen kao nacija, te novi savez, biti u potpunosti uspostavljen sa svim Abrahamovim potomstvom. Primjetimo također "između redova" Božje TROJEDINSTVO (Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev).
Ovdje, također, valja napomenuti, da nakon 1000 godina Kristove vladavine na Zemlji, slijedi stvaranje Nove zemlje i novog neba. U tome smislu, Gospodinova je vladavina "zauvjek", jer nakon 1000 godina slijedi vječnost. Tako da fizičke konotacije saveza završavaju duhovnim. 


B) DUHOVNE nama, kao Crkvi, zajamčen je stan u Očevoj kući (Iv 14:1-3), Nebeskom Jeruzalemu (Heb 11:16, Gal 4:26), te sada kao putnici na Zemlji čekamo otkupljenje tijela (Rim8:23b), naime uskrsnuće našega raspadljivoga tijela grijeha (1 Kor 15:53-54),  koje je predano uništenju (Rim 6:6), da bismo u novome proslavljenome tijelu bili poput našega Gospodina (1 Iv 3:2), slobodni od prisustva grijeha u našim udovima (Rim 7:18, 24), napokon klicajući: POBJEDA! (1 Kor 15:54-55). Pošto imamo obečanje takvoga karaktera, naša sigurnost u očevoj i sinovljevoj ruci pečatom Duha svetoga je zajamčena.
U Novome Jeruzalemu, kada se nakon Milenijske vladavine, spusti na novo nebo i novu zemlju biti će objedinjena cijela Božja obitelj kroz povijest. (Otk 21-22)
5) Obrezanje osmoga dana predstavlje novo nebo i novu zemlju. To je biblijski broj novih početaka. Naime, nama je dan vječni život u Gospodinu Isusu Kristu, te kako smo prije naveli, očekujemo grad i stan sa nebesa, te također, novo tijelo - poput Gospodinovog. Kako su po Abrahamovom savezu,  tj. činom obrezanja ljudi ušli u Božji savez, te postali dio Božjeg izabranog naroda (Izraelci i stranci koji borave među njima), tako i mi činom obrezanja, ali ovaj put, u srcu Duhom Svetim, postajemo dio božjeg izabranog naroda - Crkve, duhovnog tijela, jedne nacije po duhu po Novome savezu u krvi janjeta bez mane. Krist je taj osmi dan, uskrsnuće i život vječni. On je Subotnji počinak u duhu, te život vječni. Također, osmero je baštinika (u slici) nove zemlje izašlo iz arke nakon potopa. Samim time, mi smo u Kristu, već, dionici vječnosti. Također, ova istina, nas uči da je nemoguće izgubiti naše spasenje, kao neki, naželost krivo naučavaju. Spasenje jest, uostalom, sam ISUS, a Gospodinu je nemoguće izgubiti nekoga - imamo vječni život (Iv 5:24) i nećemo nikada propasti (Iv 10:29).
6) Duh Sveti, u Novome savezu, naime, djeluje na jedan posve novi način. On ne samo da oživljuje (regenerira) naš duh koji je mrtav u "prijestupima i grijesima" (Efe 2:1-5), odvaja otkupljenu dušu i duh od tijela obrezanjem (Kol 2:11), on se i nastanjuje u našem unutarnjem čovjeku (1 Kor 3:16, Rim 8:11), te nas zapečaćuje za dan otkupljnja tijela, tj. uskrsnuća (Rim 8:23b, Efe 4:30). Samim time on je dio "novoga stvorenja" u Kristu Isusu, te po njemu Isus i Otac prebivaju u nama. Također, kroz ovo vidimo da možemo imati potpunu sigurnost spasenja. Mi već posjedujemo vječni život u našemu duhu (mi u Kristu/Krist u nama), te iščekujemo proslavljeno tijelo, kojenam je obećano i zajamčeno (Rim 7:24-25, Efe 1:14).
Kod Abrahama, možemo prijetiti da mu je ime prije objave znaka saveza obrezanja na "pretkožici muškosti" bilo Abram (heb.  אַברָם), a nakon obrezanja "Nećeš se više zvati Abram, nego će ti ime biti Abraham; jer te učinih ocem mnogih naroda." (Pos 17:5), Abraham (אַברָהָם). Dodano slovo je hebrejsko slovo הָ koje ima raznih značenja, između ostaloga, može se prevesti kao: "dah", "prizor", "promotri", "otkriveno" itd. Vjerujem da nam Duh Sveti kroz ovo potiho govori o "dahu", tj. Božjem Duhu koji se naselio u nama, da po njemu možemo "promatrati" Gospodina, te su nam Božje tajne "otkrivene" u Kristu Isusu kroz Sveto Pismo: "A mi nismo primili duha ovoga svijeta, nego duha koji je od Boga, da možemo znati što nam je podario Bog." (1 Kor 2:12) i: "Njega, premda ne vidjetste, ljubite; u njega, premda ga sada ne gledate, vjerujete i kličete od radosti, neizrecive i proslavljene." (1 Pet 1:8). Tako, da vjerujem, da je to tipologija djelovanja Duha Svetoga u našemu životu. Također, mi imamo novo ime koje zna samo Isus.
7) Nama, kao Kršćanima, oprošteni su svi grijesi - prošli, sadašnji i budući: "Blagoslovljeni su oni kojima su oproštena bezakonja i kojima su pokriveni grijesi. Blagoslovljen je onaj čovjek kojemu Gospodin neće uračunati grijeh." (Rim 4:7-8) & "Ovo je Savez koji ću sklopiti s njima nakon tih dana”, Gospodin govori: “Zakone ću svoje staviti u srca njihova i upisati ih u njihove umove; i grijeha se njihovih i bezakonja neću više spominjati.” A gdje je oproštenje toga, nema više prinosa za grijeh." (Heb 10:16-18). Zbog toga, vjerujem, da u tipologiji, Duh sveti, izostavlja bilo kakvo spominjanje Abrahamovoga i Sarinoga grijeha. Opravdani smo od krivice pred Bogom (Rim 8:31-39). Kao takvi, nemoguće je da budemo osuđeni za nešto za što smo oslobođeni krivnje - u protivnom, Bog je lažov. Tko se usudi takvo nešto predbaciti Stvoritelju? Kao što stoji pisano: "Nego, neka Bog bude istinit, a svaki čovjek lažac." (Rim 3:4a).
8) Sveto pismo kroz obrezanje na "pretkožici muškosti" također nas uči, da je muškarac prijenosnik grešne ljudske naravi, sa čovjeka na čovjeka. Prvi čovjek Adam je pao u grijeh, a za njim i cijela ljudska rasa. Plaća za grijeh je smrt. Obrezanjem u srcu, vjerujem pismo nas uči istinu od "posljednjem Adamu", tako da, u obrezanju "pretkožice muškosti" imamo tipologiju obrezanja Duhom Svetim - novog rođenja od neraspadljivoga Božjega sjemena: "Nanovo ste rođeni; ne od raspadljiva sjemena, nego neraspadljiva: putem riječi Božje, koja živi i ostaje zauvijek. " (1 Pet 1:23). Raspadljivo sjeme će biti uništeno, zajedno s našim tijelom smrti (Rim 6:6). Kroz ovu činjenicu, također imamo sigurnost vječnoga spasenja, naime prešli smo iz "smrti u život", tj. iz Adama u Krista (Iv 5:24).
9) Trinaest (13) godina su Abraham i Sara čekali na dijete. Nakon tjelesnog pokušaja sa sluškinjom Hagarom dobili su Jišmaela, međutim, on nije bio dijete "obećanja"; "Ja ću je blagosloviti, i od nje ću ti dati sina: jest, blagoslovit ću je i ona će biti majkom narodima; kraljevi narodima od nje će poteći. Tada Abraham pade ničice; i nasmija se i reče u svome srcu: “Zar će se onome kome je sto godina dijete roditi? i zar će Sara, kojoj je devedeset godina, roditi?” I reče Abraham Bogu: “O, neka Jišmael poživi pred tobom!” A Bog reče: “Sara, žena tvoja, doista će ti roditi sina; ti ga nazovi imenom Izak: a ja ću sklopiti svoj savez s njim, savez vječni, i s njegovim sjemenom nakon njega." (Pos 17:16-19). Dijete "obećanja" je Izak, kojega je Abraham dobio sa svojom ženom Sarom, kojoj je također dano novo ime i obećanje Božje. Tako je, Izak, tip (slika/sjena) Gospodina Isusa Krista koji je krajnji baštinik, kako smo već nekoliko puta naveli. (Gal 3:14-16). Također, Jišmael je tipologija našega rođenja u tijelo (u Adama), dok je Izak tipologija našega Duhovnoga rođenja (u Krista); "Ono što je rođeno od tijela, tijelo je, a ono što je rođeno od Duha, duh je." (Iv 3:6).
10) Kroz rođenje Izaka, imamo sliku ili tipologiju bezgrešnoga začeća. Naime, Abraham je izgubio svaku nadu da može sa Sarom imati dijete, dok je kod Sare nastupila neplodnost: "bijahu Abraham i Sara stari i dobrano zašli u godine; bijaše već kod Sare prestalo ono što biva u žena." (Pos 18:11). Naime, kroz ovo možemo vidjeti, da je Božja intervencija NEOPHODNA. Naime, godinama kasnije čitamo u evanđeljima da je "djevica" začela sina te mu nadjenula ime "Emanuel".


Zahvaljujem svome Bogu svagda za vas zbog milosti Božje koja vam je dana po Kristu Isusu, jer ste se po njemu obogatili u svemu, u svakoj riječi i u svemu znanju.


"U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše s Bogom i Riječ bijaše Bog. On u početku bijaše s Bogom. Sve je po njemu postalo, i nije bez njega postalo ništa što je postalo. I postade Riječ tijelom i prebivaše među nama; i promatrali smo slavu njegovu, slavu kao u jedinorođenoga od Oca, punog milosti i istine." (Iv 3:1-3,14)


"Evo Jaganjca Božjega, koji odnosi grijeh svijeta!"