Dead bones coming to life

 

Ephesians 2:4-6

But God, who is rich in mercy, for his great love wherewith he loved us, even when we were dead in sins, hath quickened us together with Christ, (by grace ye are saved;) and hath raised us up together, and made us sit together in heavenly places in Christ Jesus...

In the book of the prophet Ezekiel we read that the Lord showed Ezekiel a valley filled with dead and dry bones and asked him a question: "Son of man, can these bones live?" The prophet answered: "O lord GOD, thou knowest." (Ezekiel 37:3)

Of course dead bones can't come to life by themselves, no more than a dead man is able to raise himself up from the grave. Such is the state of a fallen Man. The Bible teaches us that the Man is "dead in his trespasses and sins" (Ephesians 2:1). It is true that he is a living being that still breathes, walks, feeds itself, works, loves, multiplies, feels pain and comfort, cold and heat,  he rejoices and he mourns. However, that "life" is only an illusion. Every man is born into this world separated from God, who is the source of life. Therefore, although a man is physically alive, in reality he is spiritually dead. God's Word tells us that, through Adam, sin passed onto all humanity and with it, spiritual death (Romans 5:12). All have sinned and come short of the glory of God (Romans 3:23).

A lot of horror movies have been made showing walking deadmen called zombies, lifelessly wandering around and devouring everything that comes in their way. That is a very good picture of a fallen humanity. All men have a sinful nature, and that being the case, they sin naturally. For a man to sin comes as easy as drinking a glass of water (Job 34:7). Men love darkness and hate the light (John 3:19-20). All of humanity is firmly walking the broad way that leads to destruction (Matthew 7:13) and is under the wrath of God which is being stored for the Day of Judgement (John 3:36; Romans 2:5).

If that is truly the case, if that indeed is the state of Man, is there any solution to it? Is there any hope for mankind?

Of course there is! Of course there is a solution and it is found in a wonderful and glorious phrase: "But God"!

The great God, creator of heaven and earth, lord of the universe, loves mankind with such an inexpressible love that he provided for their salvation. "For God so loved the world, that he gave his only begotten Son, that whosoever believeth in him should not perish, but have everlasting life."(John 3:16)

The Lord Jesus Christ, God in the flesh, came to earth to save lost sinners (Luke 19:10; 1 Timothy 1:15). He lived a perfectly sinless life, "he had done no violence, neither was any deceit in his mouth" (Isaiah 53:9). He voluntarily offered himself on the cross and him who knew no sin, he (God) has made to be sin for us; that we might be made the righteousness of God in him (2 Corinthians 5:21). Lord Jesus "was wounded for our transgressions, he was bruised for our iniquities: the chastisement of our peace was on him; and with his stripes we are healed."(Isaiah 53:5)

This is the Gospel: God, in his love and everlasting kindness, justifies the sinful Man freely, by his grace, through faith in the finished work of Christ on the cross of Calvary (Ephesians 2:8). Every man who believes the Gospel receives the Holy Spirit and is spiritually resurrected, united with Christ, and is, in the spirit, already positioned in the heavens, where the risen Christ sits at the right hand of God the Father (Ephesians 1:20; Colossians 2:13, 3:1).

God himself is the one who makes the dead bones come alive (Ezekiel 37:5-6).

What a glorious reality! Every true believer has passed from death to life and can already be completely assured in regard to eternity (John 5:24; 1 John 5:13).

shadows of reality - INTRODUCTION

Col 2:17

... Which are a shadow of things to come ... Heb 10: 1 For the law having a shadow of good things to come, and not the very image of the things ... Romans 15:4 For whatsoever things were written aforetime were written for our learning, that we through patience and comfort of the scriptures might have hope.

As we know, "All scripture is given by inspiration of God, and is profitable for doctrine, for reproof, for correction, for instruction in righteousness: That the man of God may be perfect, throughly furnished unto all good works." (2 Tim. 3:16-17). Namely, this section of Scripture teaches us that all Scripture (66 books of the Old and New Testaments) is inspired by the Holy Spirit, and is useful to us in four different ways: for DOCTRINE, REPROOF, CORRECTION, and INSTRUCTION, of course in the righteousness of JESUS ​​CHRIST (by faith of Jesus Christ; Rom 3:22, Gal 2:16), which is now OURS by faith in Him (Romans 4:5, 1 Cor. 1:30, 2 Cor. 5:21).

Considering the above texts, we can easily conclude that throughout the history of the human race, God has taken care of and addressed various groups of people in different ways. For example, the most famous groups of people the Lord deals with are the Israelites under the covenant of Moses - most of the books of the Old Testament and part of the books of the New Testament - and the Church of God which is under the New Covenant (Testament) — most of the books of the New Testament (Dividing line was and is the cross of Calvary; Heb 9:15-17). What we can notice is that these are different groups of people with whom God deals in different ways. Accordingly, we can conclude that the whole of Scripture was not written directly to us (the Church), but that some parts of Scripture were addressed to other (different) groups of people (to Israel, as we stated above in the example). However, as our texts above teach us, we find shadows of reality throughout Scripture (typologies), spiritual lessons and principles (of course, in the context of the Church - because we read the Scriptures from our own perspective) from which we can draw spiritual lessons. Let's go through the verses in order:

Col 2:17 & Heb 10: 1

These verses teach us that the law of Moses had a shadow of future goods, but not the ultimate reality. The verse in Colossians is telling us "that the Body is of Christ", which means, if we combine the verses, that the New Testament is the ultimate reality because Christ fulfilled the Law and the Prophets, and he is the one all of the Scripture is pointing to, and the Church of God, which is his Body and his fullness is a part of that reality as we read in Ephesians: "Which he wrought in Christ, when he raised him from the dead, and set him at his own right hand in the heavenly places, far above all principality, and power, and might, and dominion, and every name that is named, not only in this world, but also in that which is to come: And hath put all things under his feet, and gave him to be the head over all things to the church, Which is his body, the fulness of him that filleth all in all. (Eph 1:20-23)

Romans 15: 4

This verse covers the entire Old Testament even more precisely. It talks about everything that was once written. In context, all before the proclamation, that is, enforcing of the New Testament (Covenant). I should also add, that the New Covenat has two applications; on the Heavenly nation (Church of God) and on the Earthly nation (Israel). Second application still has not came to pass, as Israel is put aside because the Lord is now dealing with gentile nations and grafting them into the Olive tree as wild branches (See Romans 9-11 for more info). Since the Church of God is a spiritual heavenly nation, she in not obligated to follow the Mosaic Covenant (Instead, she is following the Law of Spirit), while Israel will follow Mosaic law implanted in new hearts as she will be BORN AGAIN as a NATION on the Great Day of ATONEMENT, aka, second coming of Christ (Col 2:17 kicks in - the Wife of Christ who shares his bliss will come with him - thus pre - tribulation rapture) to rule and reign from the Throne of David as the KING of KINGS and the LORD of LORDS (Luk 1:32-33), together with his Wife (the Church) and the groups of Saints of all the ages.

Therefore, because past things are actually typologies, images and shadows of reality that are now revealed to us (the Church), and it is about different groups of people in different times (periods), and under another Covenants, in that sense all Scripture is useful to us for DOCTRINE, REPROOF, CORRECTION, and INSTRUCTION in righteousness. The apostle Paul, in his first epistle to the Corinthians, teaches the Church this principle, namely, he speaks to them, in the context of God's inspiration of Scripture: "... comparing the spiritual with the spiritual." (1 Cor. 2:13).

As we are going through the Word of God with these notions in our mind, we will be pleased to explore God's Word and, as our beloved brother Paul says, "that we through patience and comfort of the Scriptures might have hope" as we learn and understand that the Scriptures are always pointing us towards Christ (Rom. 15: 4), and that we can comprehend great depth of the Word of GOD: "That Christ may dwell in your hearts by faith; that ye, being rooted and grounded in love, may be able to comprehend with all saints what is the breadth, and length, and depth, and height; And to know the love of Christ, which passeth knowledge, that ye might be filled with all the fulness of God (Ephesians 3:17-19.) It is wonderful to see Christ in every corner of Scripture, and to see that the whole Scriptures are about his atoning work and him alone!

We see that all Scripture is spiritual (inspired by God), and by the command: "Study to shew thyself approved unto God, a workman that needeth not to be ashamed, rightly dividing the word of truth." (2 Tim. 2:15) in all wisdom:" Let the word of Christ dwell in you richly in all wisdom." (Col 3:16a), considering our opening texts (Col. 2:17, Rom. 15: 4 & Heb. 10: 1), we clearly see that the whole Scripture is FOR us, but the whole Scripture is not addressed TO us (for example, it is useful to be well acquainted with the sacrificial system of the law of Moses, but it is by no means applicable to the Church. In the same manner, the Lord wants us to know all about Noah's ark, but building it would not be useful for "salvation" to us Christians). That is the meaning of rightly dividing in all wisdom, as we understand that, although all of the Scripture is the Word of God, not all of it is addressed directly to us as a commandment to obey. We simply draw from it an example, an image, a principle and a lesson as the apostle Paul is teaching us.

Apologetika - SIGURNOST SPASENJA (1)

UVOD

Ovi kratki članci posvečeni su obrani EVANĐELJA MILOSTI BOŽJE (Dje 20:24, Gal 1:6, Fil 1:7), koje je sažeto u čuvenom retku Ivanovog evanđelja 3:16 

           

          "Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da tko god u njega vjeruje ne propadne, nego ima život vječni."

Naime u ovo posljednje doba doktrina "SIGURNOST SPASENJA" je oštro napadnuta i od strane samih nanovorođenih krščana i od strane lažnih krščanskih sekti. (Dje 20:28.31)

Počnimo, onda, dakle, redom retcima koji se upotrebljavaju da bi se dokazalo da Krščanin može "izgubiti spasenje".......

(1)

1. Tim 4:1

Duh izričito govori da će u posljednjim vremenima neki odstupiti od vjere priklanjajući se zavodničkim duhovima i đavolskim naucima.

Vidite? Neki će odstupiti od vjere. To znači da će izgubiti spasenje, kažu ljudi koji vjeruju u "otpadanje".

Međutim, ovaj tekst nam govori nešto sasvim drugačije. 

Kao prvo, možemo primjetiti kako nam Apostol Pavao povezuje "odstupanje od vjere" sa "priklanjanjem zavodničkim duhovima i demonskim naucima", a ne sa spasenjem ili našim statusom kao novog stvorenja u Kristu pred Bogom. 

Kao drugo, Apostol u sljedećem stihu ukazuje na (konkretno dva, a ima ih puno više, naravno!) "demonske nauke" koji obilježavaju "otpad od vjere", kako čitamo; "licemjerno lažući ožigosani u vlastitoj savjesti, zabranjujući ženiti se i namećući suzdržavanje od jela koja je Bog stvorio da ih sa zahvalnošću uzimaju oni koji vjeruju i poznaju istinu." (1 Tim 4:2-3). Konkretno, nadahnuti apostol proziva demonski nauk "celibata" i "nečistu ishranu", nauke koje propagiraju Rimo - katolička Crkva (celibat) i Adventisti Sedmoga Dana (nečista ishrana).

Dakle, nakon što smo promotrili tekst u ispravnome kontekstu, vidimo da, "otpadanje od vjere", nema veze sa "gubljenjem spasenja" ili "otpadanjem od Boga", nego nas Duh Sveti upozorava na opasnosti lažnoga nauka u našemu hodu s Bogom, ta da ne budemo prevareni i zarobljeni istime, te se odnosi na 2. aspekt VJEČNOGA SPASENJA, na POSVEĆENJE, tj. na naš hod s Bogom, koji je posljedica nanovog-rođenja. (Pogledati Vječno spasenje - Uvod)

Doba otpada od Istine Božje Riječi i lažni učitelji (1. dio)

1. Tim 4:1

Duh izričito govori da će u posljednjim vremenima neki odstupiti od vjere priklanjajući se zavodničkim duhovima i đavolskim naucima.

1. Iv 4:1

Ljubljeni, ne vjerujte svakome duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga; jer su mnogi lažni proroci izišli u svijet.

Kao što možemo čitati u našim gornjim redcima, apostolske poslanice, upozoravaju nas na "zavodničke duhove" koji propovijedaju "demonske nauke" kroz usta "lažnih proroka" (ili učitelja). Možemo primjetiti da Pavao također spominje i posljednja vremena, te pod time misli, naravno u užem kontekstu, na posljednja vremena razdoblja (rasporedbe ili dispenzacije) milosti Božje iliti Crkve.

Uzeće crkve i drugi Kristov dolazak (Apokalipsa ili otkrivenje Gospodina Isusa Krista svijetu - kroz donošenje spasenja Izraelu) su događaji u vremensko bliskom razdoblju (cca. sedam godina udaljeni jedan od drugog). Naime, toliko vremena je preostalo na proročkom satu Izraelu, koji je suspendiran uvođenjem razdoblja Crkve, misterije (tajne) skrivene od prije postanka svijeta; "¹Zbog toga ja, Pavao, sužanj Krista Isusa za vas pogane, ²ako ste čuli za rasporedbu milosti Božje koja mi je dana za vas, ³kako mi je objavom obznanjena tajna (kao što netom ukratko opisah, ⁴po čemu, čitajući, možete shvatiti moje razumijevanje Kristove tajne) ⁵koja u drugim naraštajima nije bila obznanjena ljudskim sinovima kao što je sada objavljena njegovim svetim apostolima i prorocima po Duhu: ⁶da pogani trebaju biti subaštinici, i sutijelo, i sudionici njegova obećanja u Kristu po evanđelju, ⁷kojega sam ja postao poslužiteljem po daru Božje milosti dane meni učinkovitim djelovanjem njegove snage. ⁸Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ta milost da među poganima propovijedam neistraživo Kristovo bogatstvo ⁹i svima rasvijetlim što je zajedništvo tajne koja je od početka svijeta bila skrivena u Bogu, koji je sve stvorio po Isusu Kristu." (Efe 3:1-9).

Pred kraj, toga crkvenog razoblja (rasporedbe milosti Božje), Gospodin nas, dakle upozorava na "otpadanje" (2 Sol 2:3a), u kontekstu, od zdrave nauke. U Djelima apostolskim čitamo "očajniči vapaj" i "žustro opominjanje i zaklinjanje" apostola Pavla Efeških starješina da; "²⁹Jer znam to da će se nakon moga odlaska uvući među vas okrutni vukovi, ne štedeći stado. ³⁰I od vas samih ustat će neki da, govoreći izopačenosti, odvuku učenike za sobom. ³¹Stoga bdijte sjećajući se da tri godine noć i dan nisam prestajao sa suzama opominjati svakog pojedinog." (Dj 20:29-31).

Ako pomnije promotrimo Pavlovo upozorenje možemo primjetiti dvoje; naime, lažni učitelji (proroci) će dolaziti: 

          1)Izvana                                  

          2)Iznutra

1) 

Lažni učitelji u koji dolaze "izvana", u kontekstu su, "vukovi", tj. lažna braća, neobraćeni ljudi koji namjerno razaraju stado kao okrutni vukovi bespomoćne ovce. Grafika je i više nego upečatljiva. U Pismu, vuk,  predstavlja nečistu životinju, te je uz "psa" i "svinju" upotrebljavan za oslikavanje " lažne braće", s time da je vuk nepripitomljena životinja, za razliku od psa i svinje, te sukladno tome i kudikamo opasnija.

2) 

Lažni učitelji koji dolaze "iznutra", nisu "vukovi", tj. lažna braća, nego nanovorođeni krščani ("od vas samih"), koji naučavajući lažne nauke (hereze) odvlačeći "učenike za sobom", tako da tu možemo vidjeti "upliv" denominacija i razlog razdvajanja razno-raznih krščanskih skupina.

Tako da, kao rezultat hereza (lažnih nauka/učenja) imamo otpadanje od istinske nauke, kao što možemo primjetiti, tj. kao što smo već pokazali, kroz usta, kako stvarnih kršćana, tako i kroz usta lažnih kršćana. Naime, hereze su nabrojane u Galaćanima kao djelo tijela. Slučajno ili ne, nabrojano je 18 takvih djela, upravo po broju čovjeka, koji je 666. 

Stoga, vidimo da lažna nauka može doći i kroz "dobronamjernog brata" (ili sestru) koji/a u svome neznanju ili ponosu podučava krivu nauku (tjelesan je na tome području, baš kao što su neki drugi tjelesni kad imaju problema s ljutnjom, bludom, neoprostom, pušenjem, idolopoklonstvom (kriva slika Boga ili idealiziranje ljudi) ili nečim trećim), te može doći i kroz "grabežljivog lažnog brata" (zavodnika, a ujedno i zavedenog, 2 Tim 3:13, Tit 1:10, Mt 15:14). koji ionako kao "naravan čovjek" nema uvida u razumjevanje Božje Riječi (1 Kor 2:14-16).

Upravo zbog ovakvih upozorenja, od krucijalne je važnosti, prionuti proučavanju Božje Riječi, naravno u ispravnom kontekstu, kao što možemo vidjeti na primjeru mudrih Berejaca, koji su bili mudriji od Solunjana, upravo zato, jer su DANONOĆNO proučavali pismo i provjeravali s Gospodinom "dali je tome tako". Samim time, vjerujem, Gospodin nas potiče na zajedništvo s Njim, dok smo mudri i polušni njegovu glasu.

Sljedeći put ćemo razmatrati nekoliko doktrina koje su obilježje "otpada od vjere" u ovo doba, tik prije Gospodinova dolaska po svoju dragocjenu, krvlju Janjetovom opranu i otkupljenu zaručnicu, koja je u tijelu slaba i nažalost pregažena herezama, dok je u Gospodinu savšena, bez ljage i bez mane. 

(PS)

Sječamo se Pavlove molitve, da želi da budemo savršeni za Gospodinova dolaska (naravno u kontekstu tjelesnosti - pošto smo u duhovnom aspektu več savršeni u njemu), da ne budemo postiđeni za njegova dolaska (da nas Gospodin ne zatekne u grijehu ili neposluhu). Želimo da nas zatekne da na naša otkupljena duša čezne za njim i u podložnosti duhu drži ovo tijelo grijeha.

Oživljavanje mrtvih kostiju

Poslanica Efežanima 2:4-6

Ali Bog, koji je bogat milosrđem, zbog svoje velike ljubavi kojom nas je ljubio, i to dok još bijasmo mrtvi u grijesima, oživio nas je zajedno s Kristom (milošću ste spašeni), i zajedno nas uskrisio i zajedno nas posjeo na nebeskim predjelima u Kristu Isusu

U Knjizi proroka Ezekiela čitamo da je Jahve pokazao Ezekielu dolinu prepunu mrtvih i suhih kostiju i upitao ga: "Sine čovječji, mogu li ove kosti oživjeti?" Prorok mu je odgovorio: "GOSPODINE, ti znaš."(Ezekiel 37:3)

Naravno da mrtve kosti ne mogu oživjeti same od sebe, ništa više nego što mrtav čovjek može samoga sebe uskrisiti.

Takvo je stanje palog čovjeka. Biblija nam govori da je čovjek "mrtav u svojim prijestupima i grijesima" (Efežanima 2:1). Istina, on je i dalje živo biće koje diše, hoda, hrani se, radi, voli, razmnožava se, osjeća bol i ugodu, hladnoću i toplinu, veseli se i tuguje. Međutim, taj je život samo iluzija. Svaki se čovjek rađa odvojen od Boga i, kao takav je, premda tjelesno živ, zapravo duhovno mrtav.

Božja riječ nam govori da je, kroz Adama, grijeh prešao na sve ljude, a s grijehom i duhovna smrt (Rimljanima 5:12). Svi su ljudi sagriješili i lišeni su Božje slave (Rimljanima 3:23).

Danas postoje mnogi horor filmovi koji prikazuju hodajuće mrtvace, zombije, koji beživotno tumaraju gradovima i proždiru sve oko sebe. To je dobro pogođena slika palog čovjeka.

Čovjek ima grešnu narav i, kao takav, prirodno griješi. Griješiti je za čovjeka jednostavno kao popiti čašu vode (Job 34:7). On voli tamu i mrzi svjetlo (Ivan 3:19-20).

Svi ljudi čvrsto koračaju širokim putem koji vodi u propast (Matej 7:13) i nalaze se pod Božjim gnjevom koji se skuplja za dan suda (Ivan 3:36; Rimljanima 2:5).

Istina, postoje mnogi religiozni ljudi koji tvrde da traže Boga i žele mu ugoditi, ali čine to na svoj način, izvanjskim bogoštovljem, uspostavljajući vlastitu pravednost i ne pokoravajući se Božjoj pravednosti (Rimljanima 11:3). Svi su takvi pokušaji osuđeni na propast.

Ako je ljudsko stanje takvo, postoji li uopće riješenje? Ima li nade za čovjeka?

Naravno da ima! Naravno da postoji riješenje i ono je sadržano u predivnom i veličanstvenom izrazu: "Ali Bog"!

Veliki Bog, stvoritelj neba i zemlje, gospodar svemira, ljubi čovjeka neizrecivom ljubavlju i, u svom velikom milosrđu, providio je njegovo spasenje.

"Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da tko god u njega vjeruje ne propadne, nego ima život vječni." (Ivan 3:16)

Gospodin Isus Krist, utjelovljeni Bog, došao je na zemlju spasiti izgubljene grešnike (Luka 19:10; 1. Timoteju 1:15). Živio je bezgrešnim životom, "ne bijaše počinio nasilje niti bijaše prijevare u njegovim ustima." (Izaija 53:9) Dragovoljno je otišao na križ i "njega koji nije upoznao grijeh, on (Bog) je zbog nas grijehom učinio da mi postanemo pravednost Božja u njemu." (2. Korinćanima 5:21). Gospodin Isus "bijaše ranjen za naše prijestupe, satrt za naše opačine: kazna za naš mir bijaše na njemu; njegovim ranama mi smo iscijeljeni." (Izaija 53:5)

To je Evanđelje: Bog, u svojoj ljubavi i dobroti, opravdava grešnog čovjeka besplatno, milosnim darom vjere (Efežanima 2:8).

Svaki čovjek koji povjeruje u Evanđelje prima Duha Svetoga i biva duhovno uskrsnut, sjedinjen s Kristom te se, kao takav, u duhu već nalazi u nebesima u Kristu, gdje uskrsli Krist sjedi zdesna Ocu (Efežanima 1:20; Kološanima 2:13, 3:1).

Bog je taj koji čini da mrtve kosti oživljuju (Ezekiel 37:5-6).

Kakva veličanstvena realnost! Svaki istinski vjernik je prešao iz smrti u život i već sada može biti siguran u pogledu vječnosti (Ivan 5:24; 1. Ivanova 5:13).

Otpad Crkve u posljednje dane (2. dio)

Otpad mora biti u potpunosti shvaćen kako bi se mogao pojmiti scenarij posljednjih dana. Ova serija članaka usmjerena je ka ocrtavanju općih karakteristika otpada. U prošlom članku, otpad je bio definiran kao pokret unutar Kristove crkve koji predstavlja udaljavanje od poznate istine. Također je u njemu utvrđeno da je otpad centralni znak otkriven u Pismu koji signalizira skoro dovršenje zemaljske misije crkve (2.Tim 3:1,13; Mat 13:33).

Masivna tema Novoga Zavjeta

Još jedna činjenica koju valja razumjeti o otpadu je ta da on predstavlja jako važnu (masivnu) temu u Novome Zavjetu. Začuđujuće, otpad je jedna od najčešće spominjanih tema u cijelom Novom Zavjetu. U stvari, teško je čitajući prolaziti kroz Novi Zavjet  a da se vrlo brzo ne naiđe na upozorenja koja se tiču otpada. Na primjer, takva se upozorenja mogu pronaći u Evanđeljima (Mat 13), Djelima (Dj 20:29-31), Pavlovim pismima (Rim 16:17-18; Gal 1:6-9; 2.Kor 11:1-15; Fil 3:2, 18-19; Kol 2:8; 1. Tim 4; 2 Tim 3-4; Tit 1:10), i općim poslanicama (Heb 2:1-4; 2. Pet 2-3; Judina; 1. Iv 4:1-6).

Početna poglavlja Apokalipse (Otkrivenja) također otkrivaju stvarnost (ozbiljnost teme) otpada. Otkrivenje 2-3 opisuje sedam pisama namijenjeno sedmerim crkvama u Maloj Aziji). Pet od tih sedam crkava je u potrebi za Kristovim ukorom zbog svojeg otpadničkog stanja.

Zanimljivo je da su cijele pojedine knjige Novoga Zavjeta pisane iskljujčivo u svrhu upozorenja vjernicima u svezi sa otpadom. Galaćani su pisani u svrhu upozorenja na one koji pokušavaju ljude vratiti pod zakon. Kološani su pisani sa svrhom da upozore kršćane na lažno učenje (Gnosticizam, etc.) koje se širilo u toj sredini. Hebreji su pisani kako bi slušatelje sačuvali od napuštanja potpune objave Krista i ponovnog vraćanja na židovstvo. Juda i Druga petrova su pisane u svrhu upozorenja od otpada.

Na žalost, unatoč obilja materijala unutar Novoga Zavjeta koji se bavi temom otpada, vrlo je malo modernih kršćana koji su ikada čuli propovijed o otpadu u svojoj lokalnoj zajednici.

Možda razlog tog izostavljanja ima veze sa negativnošću te teme. Pošto otpad nije pozitivna tema, mnogi je propovijednici izbjegavaju. Mnogo im je lakše pričati o nečem pozitivnom, praktičnom ili relevantnom nego li je upozoravati na opasnosti usko povezanih sa otpadom.

Otpad se tiče svake važnije doktrine

Još jedna važna stvar koju valja razumijeti je ta da se upozorenja protiv otpada tiču svake važnije doktrine. Što će li otpadnici nijekati? Hoće li ijedna doktrina biti pošteđena cijepanja i prebiranja? Ima li ikakvih doktrina koje su „srce“ kršćanstva i smatrane tako vrijednima da ih se niti jedan otpadnik nebi usudio zanijekati?

Odgovor je jedno odjekujuće „ne“! Novi Zavjet nam otkriva da će otpadnici odstupiti od vjere (1.Tim 4:1). Uočite o kojoj se „vjeri“ ovdje radi, govori se o tome da će otpadnici zanijekati samu vjeru kršćanstva. Također će zanijekati Boga (Judina 4). 2.Petrova 2:1 predviđa nijekanje Krista i njegove otkupiteljske smrti kada kaže, „zanijekati Gospodina koji ih je otkupio“. Otpadnici će također zanijekati i „zdrav nauk“ (2.Tim 4:3).

Slično će zanijekati i božju ulogu u stvaranju (2. Pet 3:5). Glagol thelō , koji znači „željeti“ ili „čeznuti“, u tom retku izražava otpadnikovu želju da izgura Boga iz svojega promišljanja kada posmatra kreaciju. NKJV (new king James version) jako dobro prenosi tu ideju („jer oni hotimice ne žele znati“).

Ne samo da će otpadnici nijekati Božju ulogu u stvaranju, nego će isto tako nijekati i njegov budući povratak. 2.Petrova 3:4 bilježi otpadnikovo pitanje „Gdje je obećanje njegova dolaska?“.  Usprkos činjenici da je Kristov povratak podržan praktički svim kršćanskim uvjerenjima, Pismo predviđa da će otpadnici odbaciti čak i ovu važnu doktrinu. Danas vidimo ispunjenje tog proročanstva u ponovnom ustajanju preterizma, koji uzima proročanstva koja su tradicionalno bila shvaćena kao budući događaji i zagovara to da su već ispunjena u prošlosti. Potpuni preteristi odlaze toliko daleko da tvrde da ne postoji nešto poput budućeg kristovog dolaska pošto su sva proročanstva biblije već ispunjena u prošlosti.

Novi Zavjet predviđa da će otpadnici čačkati čak i po doktrini o uskrsnuću. Netko bi pomislio da je barem ova doktrina izvan dohvata, pošto je kršćanstvo uzaludno ako li Krist nije uskrsnuo (1.Kor 15:14). Međutim, Pavao na drugom mjestu objašnjava da otpadnici neće imati poštovanja niti prema uskrsnuću i njegovim implikacijama (2.Tim 2:17-18).

Dakle,  prethodna rasprava upućuje na to da nema doktrine koja je nedodirljiva ili u koju se ne zadire, što se tiče otpadnika. Novi Zavjet predviđa da će sve što može biti zanjekano i biti zanjekano.

Unutrašnja stvar

Još jedna karakteristika otpada je ta da je primarno unutarnji (unutar crkve). Prema kraju svog trećeg misijskog putovanja, Pavao se zaustavlja u Miletu, luci blizu Efeza. Tamo je imao priliku obratiti se stariješinama crkve u Efezu. U tom veličanstvenom obraćanju zabilježenom u Djelima 20:18-35, Pavao je otkrio velike ekleziološke (ekleziologija je nauka o crkvi i njezinom odnosu prema Kristu, te njenoj misiji na zemlji) principe dizajniranima kako bi upravljali službama efeških stariješina u njihovom nastojanju da usmjeravaju kristovu crkvu u Efezu. U tom govoru, Pavao je također oglasio alarm u pogledu otpada. Očigledno je da je Pavao bio ozbiljan po tom pitanju pošto je upozoravao stariješine u Efezu na otpad, dan i noć, u suzama, tokom perioda od tri godine (Dj 20:31). Nije samo izdvojio karakteristike otpada, već je i opisao njegov karakter: „jer znam da će se nakon moga odlaska uvući među vas okrutni vukovi, ne štedeći stado. I od vas samih ustat će neki da, govoreći izopačenost, odvuku učenike za sobom.“(Dj 20:29-30). U Judinoj poslanici također je prikazan karakter otpada: „Jer ušuljali su se neopazice neki ljudi“ (Jud 4).

Dakle, ti stihovi pokazuju da otpad nije nešto što se odvija izvan „četiri zida crkve“. Štoviše, to je realnost koja se događa u njezinoj neposrednoj nutrini. Netko tko traži znakove otpada ne treba tragati za njima u svijetu nespašenih. Umjesto toga treba ih tražiti iza pulpita, u kršćanskim publikacijama, pa čak i unutar kršćanskih škola.

Otpad ne poznaje granice

Jedna od karakteristika otpada je i ta da ne poznaje granice. Sami ljudi ili grupe za koje bi netko prvobitno mislio da nisu nikako povezane sa otpadom su ponekada „predvodnici“ na putu prema samom otpadu. Na primjer, Izlazak 32:1-10 govori o tome da su, dok je Mojsije 40 dana bio na Sinaju (otišao je primiti Božji zakon), djeca Izraelova koja su čekala u podnožju Sinaja ubrzo su otpala, izradivši si zlatno tele. Ono što je najšokantnije u tom događaju je to da je kolovođa tog otpada bio nitko drugi negoli veliki svećenik Aron, Mojsijev brat, te čovjek koji je cjelo vrijeme bio Mojsijeva „desna ruka“.

Slično tome, u Sudcima (17-18 poglavlje) zabilježeno je kako je putujući Levit pomogao uvesti prvi slučaj idolopoklonstva u zemlju Izrael nakon osvajanja Jošuinih (pod njegovim vodstvom) osvajanja obećanog Kanaanskog područja. To idolopoklonstvo je prvo uvedeno u jedno kućanstvo, a potom u cijeli narod (Dan). Ponovno, ono što je potresno u toj priči je to da je Levit odgovoran za ta djela bio nitko drugi nego Jonatan, sin Geršomov, odnosno Mojsijev unuk (Suci 18:30).

Primjer otpada u Novom Zavjetu se može naći u Otk 2:4-5 gdje Krist tereti crkvu u Efezu za napuštanje svoje prve ljubavi. Izgleda da je taj grijeh predstavljao ozbiljno odstupanje u Kristovim očima pošto je zaprijetio da će Efežanima oduzeti njihov svijećnjak ili polje utjecaja ako mu se ne vrate. I ponovno, iznenađujuće je opaziti da je baš crkva iz Efeza povezana sa tim otpadom. Pavao je osnovao tu crkvu na svom trećem misijskom putovanju tijekom svog tro-godišnjeg boravka u Efezu. Efez je bio primatelj službe Apolona, Priscile i Akvile, Timoteja, pa čak i Ivana. Također, tri poslanice su bile namijenjene baš Efežanima.

Svaka od njih je u konačnici postala dio Novozavjetnog kanona (Ef, 1-2 Tim). Pa ipak, usprkos tom solidnom teološkom temelju, Efez se na kraju udaljio od Krista. U sažetku, nitko ne bi pomislio da bi Aron, Jonatan ili Efez ikada bili povezani sa otpadom. A baš oni su ti koji su predvodili u pogledu otpada.

Stoga, nitko nije imun na otpadništvo. Ta činjenica je podržana slijedećim izvodom temeljnih pravila  poznate Kršćanske škole.

„Neka svaki učenik bude jasno podučen i ozbiljno potaknut da dobro razmotri glavni cilj svojega života i učenja, koji bi trebao biti upoznavanje Boga i Isusa Krista koji je život vječni (Iv 17:3) i stoga neka postavi Krista kao jedini temelj cijelokupnog zdravog znanja i učenja. I da uvidi da je Gospodin jedini koji daje mudrost, neka ju svatko ozbiljno, molitvom u tajnosti traži od njega (Izreke 2, 3).

Svatko treba prakticirati čitanje Svetog Pisma dva puta dnevno kako bi bio spreman dati izvješće svoje tečnosti i dobrog snalaženja unutar njega.“

Većina ljudi je začuđena kada saznaju da su to bila pravila koja je Harvard postavio kada je osnovan 1636.. A ipak, u duhovnom pogledu, današnji Harvard je poprilično drugačiji. Tokom vremena, Harvard se udaljio od svojih kršćanskih korijena. Prilikom osnutka, bilo kakvo predviđanje konačnog otpada škole od svojeg biblijskog temelja bi vjerojatno bilo smatrano uvelike pretjeranom izjavom. No, upravo takav otpad se i dogodio. Prema tome, kao što je demonstrirano kroz primjer Jonatana, Arona, Efeza i Harvarda, otpad ne poznaje nikakve granice.

Muško - ženske uloge u Tijelu Kristovom (2.dio - izvrtanje i zloupotreba Božje riječi)

U prošlome članku, bavili smo se muško - ženskim odnosim i ulogama u Crkvi Božjoj. Naravno, da ovdje ne mislimo na nekakvu rukotvorenu građevinu, nego na kuću Živoga Boga, Tijelu Gospodina Isusa Krista, istinski hram Božji na Zemlji koji jest "stup i temelj istine", naravno ako zaista provodimo u djelo Božje zapovijedi dane kroz Sveto Pismo.

Razmatrali smo pobliže upute vjernicima, kako muškarcima, tako i ženama, koja je Božja volja za nas u Tijelu Kristovom. Pavao u ovome dijelu poslanice, nakon što je izložio Božju volju (kako smo razmatrali u prethodnome članku), iznosi razlog pisanja svojih uputa nadahnut Duhom Svetim, kao što možemo čitati: "Ovo ti pišem nadajući se uskoro doći k tebi; ali ako se zadržim, da znaš kako se trebaš ponašati u kući Božjoj, koja je crkva Boga živoga, stup i temelj istine." (1 Tim 3:14-15)

Naime, ovdje je objašnjen razlog svega što smo razmatrali u prethodnome članku. Božja volja je: 

1) "da znaš kako se trebaš ponašati" (1Tim 3:15a),

kao nanovo - rođeni kršćani, koji su sada dio Tijela Gospodina Isusa Krista i njegovoga Kraljevstva koje nije od ovoga Svijeta: "Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta." (Iv 18:36a), tj;

2) "u kući Božjoj, koja je crkva Boga živoga" (1 Tim 3:15b), 

zbog toga smo odgovorni pred Bogom biti "sol zemlje" i "svjetlo svijeta", provodeći zdrav nauk u djelo. Jer ako to ne radimo, onda nikako nismo:

3) "stup i temelj istine" (1 Tim 3:15c),

nego smo isti kao i ovaj svijet. Božja riječ govori o zdravom nauku sprovedenom u djelo, silom Duha Svetoga kojim nadvladavamo grijeh, tijelo i ovaj Svijet. Kako bismo mogli to činiti, prvi je korak upoznati "zdravi nauk" ispravnim izlaganjem Božje riječi: "No ti si u potpunosti upoznao moj nauk, način življenja" (2 Tim 3:10a). Nakon toga možemo provoditi u život ono sto smo naučili. To, naravno, uključuje "umiranje sebi", što mi po prirodi jednostavno mrzimo. Ali, pogledom na križ, dobivamo snagu, te nas Gospodin milostivo i nježno mijenja i obnavlja: "No vi niste tako naučili Krista, ako ste ga doista čuli i po njemu bili poučeni, kako je istina u Isusu: da odložite prijašnje ponašanje staroga čovjeka, koji je iskvaren u varavim požudama, i obnavljate se u duhu svoga uma; i da se odjenete u novoga čovjeka, stvorena po Bogu u pravednosti i istinskoj svetosti." (Ef 4:20-24).

U svjetlu svega navedenog, budući da se danas u "kršćanstvu" koplja lome isključivo oko uloga žena u Crkvi (čega smo se dotakli u prethodnome članku), proći ćemo zajedno kroz tekstove koje pobornici "ženskih pastora, učitelja i vođa" zloupotrebljavaju, koristeći ih u neispravnom kontekstu. Kroz pažljivo razmatranje i studiranje biblijskih odlomaka u ispravnom kontekstu (Dj 17:11, 2 Tim 2:15) doći ćemo do istine, te ćemo biti opremljeni dati odgovor svakome tko ga od nas zatraži. I ne samo to, nego ćemo biti i osposobljeni razotkriti i ukoriti grijeh po Gospodinovoj zapovijedi: "I nemojte imati zajedništvo u besplodnim djelima tame, nego ih radije korite" (Efe 5:11). Krenimo sada zajedno "istražiti što je ugodno Gospodinu!" (Ef 5:10).

NOVOZAVJETNI PRIMJERI:

1) Proročica Ana (Lk 2:36-38)

"I bijaše neka Ana, proročica, kći Fanuelova, iz Ašerova plemena. Ona bijaše u poodmakloj dobi, a od doba svoga djevičanstva živjela je s mužem sedam godina; i bijaše ona udovica od otprilike osamdeset i četiri godine. Nije napuštala Hram, nego je danju i noću služila Bogu postovima i molitvama. I ona je, došavši upravo u taj sat, na isti način dala hvalu Gospodinu i govorila o njemu svima koji su iščekivali otkupljenje u Jeruzalemu."

Ovdje možemo primjetiti da smo vremenski još u Starome zavjetu, pod Mojsijevim zakonom. Naime, Isus je tek rođen i godinama je daleko njegova zemaljska služba i smrt na križu za grijehe svijeta. Ovaj tekst ne možemo upotrebljavati za opravdavanje ženskih uloga u Crkvi iz jednostavnog razloga što Crkva u ovom kontekstu nije još postojala (Crkva postoji od Pentakosta). Nigdje iz ovih redaka ne možemo iščitati da je Ana propovijedala ili podučavala na sastanku Crkve ili vodila muškarce. Ona je jednostavno služila Bogu "postovima i molitvama", a ne, kako bi neki htjeli to isčitati, "poučavanjem i propovijedanjem na sastanku Crkve". Nego, naprotiv, Božja riječ kaže: "A ona koja je doista udovica, i sama, pouzdaje se u Boga te provodi noć i dan u iskanjima i molitvama" (1 Tim 5:5).

2)  Filipove kćeri (Dj 21:8-9)

"Idućeg dana mi koji bijasmo s Pavlom otputovali smo te stigli u Cezareju; i ušli smo u kuću Filipa evanđelista, koji bijaše jedan od Sedmorice, i ostali smo kod njega. On je imao četiri kćeri djevice, koje su prorokovale."

U ovom tekstu, jedino što možemo iščitati jest da je Filip imao četiri kćeri koje su prorokovale. Nigdje ne piše da su prorokovale na sastancima Crkve, niti da su propovijedale, podučavale i prorokovale muškarcima. Dapače, red na sastancima je objašnjen već u prethodnome članku, a ovdje ćemo samo ponoviti: "Što, onda, braćo? Kada se okupite, svaki od vas ima psalam, ima nauk, ima jezik, ima otkrivenje, ima tumačenje. Neka sve bude učinjeno na izgradnju" (1 Kor 14:26). Iz stiha vidimo da braća vode sastanak, prorokuju i poučavaju na sastanku, dok je ženama zapovjeđeno da slušaju i uče kroz posluživanje Božje riječi od strane braće u Kristu: "Žene vaše (kontekst: od braće iz 26. stiha, uključuje i sestre u Kristu) neka šute u crkvama: jer nije im dopušteno govoriti, nego im je zapovjeđeno da budu podložne kao što i Zakon govori." (1 Kor 14:34) i "Žena neka u tišini uči sa svom podložnošću. A ženi ne dopuštam poučavati, ni vladati nad muškarcem, nego neka bude tiho." (1 Tim 2:11-12). Dakle, iz konteksta možemo zaključiti da Filipove kćeri sigurno nisu prorokovale na sastancima Crkve, nego su, kao pobožne žene, podložne svome ocu kao glavi kuće, držale red na sastancima po apostolskim uputama. Zanimljivo je, isto tako, da odmah u sljedećem stihu: "Kako smo se ondje zadržali mnogo dana, siđe iz Judeje neki prorok imenom Agab. Kada je došao k nama, uze on Pavlov pojas, sveže svoje ruke i noge pa reče: “Ovo govori Duh Sveti: ‘Čovjeka čiji je ovaj pojas ovako će svezati Židovi u Jeruzalemu i predati ga u ruke poganima.’ ”" (Dj 21: 10-11). Tu vidimo da je Bog upotrijebio muškarca da upozori apostola Pavla, dok, čitajući Pismo, možemo vidjeti da su žene  posluživale apostolima,  upravo prema uputama iz Pisma. To smo mogli vidjeti, također, i u prethodnome članku.

3) Junij(a) (Rim 16:7)

"Pozdravite Andronika i Juniju, moje rođake i suuznike moje, koji su ugledni među apostolima i koji su već prije mene bili u Kristu."

Jedini zaključci koje iz ovoga teksta možemo izvući su da su Andronik i Junije bili: 1) vjernici prije Pavla, 2) da su bili rođaci i 3) da su uživali ugled među apostolima. Nikako ne možemo iščitati da su ove dvije osobe bili apostoli. Jedino što možemo vidjeti jest da su bili prepoznati kao vjerni kršćani od strane apostola. Također, možemo napomenuti da je Junije najvjerojatnije muško ime, oko čega se dan-danas vode brojne rasprave. Tvrditi da ovaj stih govori o ženi apostolu Juniji, je uistinu neozbiljno i neodgovorno tumačenje priloženog odlomka u svjetlu kristalno jasnih tekstova iz prethodnog članka.

4) Feba (Rim 16:1-2)

"Preporučam vam Febu, sestru našu, koja je poslužiteljica crkve u Kenhreji, da je primite u Gospodinu dostojno svetih i pomognete joj u svemu što od vas ustreba; jer je i ona bila pomoćnicom mnogima i meni samome."

Kada usporedimo ovaj tekst sa jasnim uputama apostola Pavla; "Poslužitelji neka budu jedne žene muževi i dobro upravljaju djecom i svojim kućama." (1 Tim 3:12) možemo doći do dva zaključka: 1) Pismo je kontradiktorno samo sebi, jer Pavao Rimljanima piše jedno, a Timoteju drugo ili 2) Moramo pažljivije proučiti tekst.

Budući da je nemoguće da Pismo daje dvije dijametralno suprotne izjave, jer Bog nije autor konfuzije, pažljivijim proučavanjem Pisma naći ćemo odgovor. U prošlom članku je jasno pokazano (na što nas i gore navedeni tekst podsjeća) da žene ne mogu obavljati đakonsku službu. Dakle, nameće se pitanje o čemu onda govori ovaj tekst? Moramo znati da ponekad neke riječi u Bibliji imaju više značenja i na temelju konteksta moramo odrediti što ta riječ znači. Ovdje se radi o tome da je Feba posluživala u Crkvi, a ne da je vršila službu poslužitelja. Svi kršćani su poslužitelji Evanđelja (2 kor 3:6), neki više, neki manje, ali ne vrše svi đakonsku (poslužiteljsku) službu u lokalnoj zajednici vjernika. U Rimljanima 15:8, Pavao Gospodina Isusa naziva "poslužiteljem obrezanih". Znači li to da Gospodin Isus Krist ima službu đakona u Crkvi? Naravno da ne. Znamo iz jasnijih tekstova da je Gospodin u službi Velikog svećenika koji posreduje za svete, za svoje tijelo, za Crkvu.

5) Dom Stefanin (1 Kor 16:15-16)

"Zaklinjem vas, braćo, znate za dom Stefanin, da je prvina Ahaje i da su se posvetili za službu svetima, da se i vi pokoravate takvima i svakome tko s nama surađuje i trudi se."

Neki iz ovoga teksta izvlače da je "Stefana voditeljica Crkve", odnosno, starješina. Međutim, iz ovoga teksta jedino možemo zaključiti da se: "Stefanin dom odvojio za službu svetima". Kao što smo ranije naveli, svi kršćani su pozvani da služe jedni drugima i nevjernicima. Iz ovoga teksta NE MOŽEMO zaključiti sljedeće: 1) Da je Stefana voditeljica (starješina) crkve, 2) Da je Stefana propovijedala i poučavala crkvu, 3) Da je crkva bila u "domu Stefaninom" (Pavao samo upućuje pozdrav njenom domu). Dakle, upotrebljavanje ovog teksta u tome kontekstu je, u najmanju ruku, neozbiljno.

6) Evodija i Sintiha (Fil 4:2-3)

"Evodiju zaklinjem i Sintihu zaklinjem da budu iste misli u Gospodinu. I tebe molim, vjerni suradniče, pomaži im; jer su se one u evanđelju trudile zajedno sa mnom, i s Klementom i s mojim ostalim suradnicima, čija su imena u knjizi života."

Iz ovoga teksta jedino možemo zaključiti da su se Evodija i Sintiha trudile s Pavlom u evanđelju. Dakle, posluživale su mu svojom imovinom i svojim radom. Ponavljamo, ovdje se nigdje ne spominje da su propovijedale ili podučavale na sastancima Svetih, a još manje da su imale nekakvu službu, iz koje ih autor ove iste poslanice u drugoj (iz prethodnoga članka) isključuje. Npr: "I slušala nas je neka žena imenom Lidija, prodavačica grimiza iz grada Tijatire, koja je štovala Boga: njoj je Gospodin otvorio srce pa je prihvatila ono što je Pavao govorio. A kada je ona bila krštena, i njezin dom, zamoli nas, rekavši: “Ako smatrate da sam vjerna Gospodinu, dođite u moju kuću i ostanite.” I prisili nas." (Dj 16:14-15), ovdje vidimo da je Lidija posluživala Pavla i njegovu družinu, ugostivši ih u svojoj kući, što je konzistentno retcima koji opisuju pobožnu ženu, npr: "ako je djecu odgojila, ako je strancima gostoljublje iskazivala, ako je svetima noge prala, ako je nevoljnima pomagala, ako je marljivo išla za svakim dobrim djelom." (1 Tim 5:10). Također, u Isusovoj službi vidimo isti primjer: "Poslije toga poče on prolaziti svim gradovima i selima propovijedajući i navješćujući evanđelje kraljevstva Božjega; i bijahu s njim Dvanaestorica i neke žene koje bijahu izliječene od zlih duhova i slabosti: Marija zvana Magdalena, iz koje je izišlo sedam zloduhova, i Ivana, žena Herodova upravitelja Huze, i Suzana, i mnoge druge, koje mu posluživahu od svojih dobara." (Lk 8: 1-3). Isus i Dvanaestorica su propovijedali evanđelje, dok su žene posluživale njima, identično kao i u slučaju Lidije i Pavlove družine, što je također u skladu sa Postankom gdje nam Božja riječ otkriva da je žena stvorena kao "pomoćnica" muškarcu (Pos 2:18-24).

7) Priska (Dj 18:24-26, 1 Kor 16:19)

"Tada je u Efez stigao neki Židov imenom Apolon, rodom Aleksandrijac, čovjek rječit i silan u Pismima. Bijaše on upućen u put Gospodinov; a kako je bio gorljiv u duhu, govorio je i naučavao pomno o Gospodinu, premda je znao samo za Ivanovo krštenje. I poče on smjelo govoriti u sinagogi. Kada ga čuše Akvila i Priska, uzeše ga oni k sebi te mu točnije izložiše Božji put."

"Pozdravljaju vas crkve iz Azije. Pozdravljaju vas mnogo u Gospodinu Akvila i Priska s crkvom koja je u njihovu domu."

Priloženi tekstovi "navodno" govore kako je Priska, žena Akvilina bila Pastor zajedno sa njim, te je propovijedala i podučavala. Kada pomnije promotrino ova dva izvještaja jedino što možemo zaključiti jest; 1) U njihovoj kući se okupljala Crkva, 2) Nigdje ne piše da je Priska podučavala Apolona, 3) Nigdje ne piše da se radilo o sastanku Crkve. Stoga, možemo zaključiti da je sasvim u redu da bilo koja Krščanka, uključujući i Prisku, bilo koga privatno ili u nekom kontekstu koji nije "sastanak Crkve" uputi točnije u "Putu Božjemu". Još bismo na ovaj zaključak mogli nadodati, da je sasvim sigurno Akvila bio taj koji je imao "vodstvo" pri poučavanju Apolona u njihovome domu. To je sasvim logičan zaključak imajući u vidu da su to pobožni ljudi, a isto tako je Priska, zasigurno bila pobožna žena, te zasigurno nije uzurpirala muževljev autoritet kao glave kuće.

8) Proročice i sutkinje u Starome zavjetu (Debora, Hulda, Mirjam)

U ovome slučaju imamo istu situaciju kao i sa proročicom Anom (1). Naime, Poslanice se obraćaju Novozavjetnoj Crkvi a ne Starozavjetnom Izraelu, tako da je uzimanje ovakvih primjera krajnje neozbiljan pristup Biblijskome tekstu. Osim toga, valja napomenuti da proroci u Izraelu nisu vladali nad nikim, nego su jednostavno bili instrument Božje poruke ljudima. Ali pošto smo se već dotaknuli izvjesnih proročica možemo spomenuti svaku od njih ponaosob; 1) Mirjam je živjela u doba Mojsijevog vodstva Izraela, te se nigdje ne spominje da je vladala i propovijedala, dapače, može se primjetiti da je bila podložna Mojsiju i Aronu, 2) Hulda je živjela u doba Kraljeva i spominje se u jednom stihu gdje jednostavno dostavlja Božju poruku, 3) Debora je živjela u doba Sudaca u Izraelu, koje je prethodilo dobu Kraljeva. U to vrijeme, narodom je vladao YHWH (Bog) pošto nije bilo kraljeva. Općenito je to razdoblje u Izraelu bilo poznato kao doba idolopoklonstva, otpada i nemorala. Suci su u to vrijeme donosili Riječ Božju ljudima, a nisu vladali nad njima. U slučaju Debore, ona nije vladala nad Barakom (vojskovođom), nego je primala od Boga upute za njega, a kada je sudila Izraelu primala je upute za narod - znači, vladao je YHWH (Bog) kako smo već prije naveli. Samim time, što je Gospodin podigao ženu u to doba da sudi Izraelu je odraz katastrofalne duhovne situacije u zemlji: "U one dane nije bilo kralja u Izraelu: svatko je činio ono što je bilo ispravno u njegovim očima." (Suc 21:25). Opet, ponavljam, sva ova objašnjenja su totalno nerelevantna u kontekstu Novozavjetne Crkve, ali i da jesu kojim slučajem, iz ovih primjera ne možemo isčitati opravdanje za kršenje izričito jasnih Božjih zapovijedi koje smo razmatrali u prethodnome članku.

Umjesto da se usredotočavamo na služenja gdje Božja Riječ ograničava žene, fokus bi trebao biti na obilju načina služenja gdje ih Bog poziva da služe. Žene su pozvane na  propovijedanje evanđelja izgubljenima (Dj 1:8, 1 Pet 3:15). Žene se potiču da podučavaju druge (pogotovo mlađe) žene (Tit. 2: 3-5). Žene nisu nigdje ograničene u podučavanju djece. Čini se da se žene ističu, daleko iznad muškaraca, u nekim duhovnim darovima i plodovima Duha (1. Kor 12, Gal 5: 22-23). Božje ograničavanje žena na području duhovnoga vodstva nisu kazna. Umjesto toga, to je preusmjeravanje na službe, vještine i darove kojima je Bog blagoslovio žene daleko više nego muškarce.