Istinska radost

Lk 10:17-20

I vratiše se Sedamdesetorica s radošću, rekavši: "Gospodine, čak nam se i zlodusi pokoravaju u tvoje ime." I reče im on: "Gledao sam Sotonu gdje kao munja pada s neba. Evo, dajem vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i nad svom silom neprijateljevom: i ništa vam uopće neće nauditi. No ne radujte se tome što vam se pokoravaju duhovi, nego se radije radujte zato što su vaša imena zapisana na nebu."

Ljudska je povijest prepuna velikih postignuća. Postoji nešto u čovjeku što ga tjera da istražuje svijet oko sebe i da u svemu što zaokuplja njegovo zanimanje postigne što više i ode što je dalje moguće. Iz te njegove čežnje da shvati na koji način sve u njegovoj okolini funkcionira nastali su mnogobrojni izumi koji su poboljšali kvalitetu življenja i od kojih čovječanstvo ima koristi sve do danas.

Međutim, upravo taj nagon da postigne što više čovjeku je postao zamkom. Naime, čovjek je postao toliko vezan za postignuća da je u njima počeo nalaziti svoju vrijednost.

Svijet čovjeku nameće uspjeh pod svaku cijenu. Sa svih strana svakodnevno smo bombardirani pritiskom da učinimo nešto od svojih života, da "uspijemo". To počinje u najranijoj dobi. Ljudi žele upisati svoju djecu u najbolje vrtiće, upisati ih u najbolje škole kako bi im pružili najbolje obrazovanje i osigurali im prednost u utrci za uspjehom. Sve su to plemenite želje, no, s vremenom, taj pritisak se prenosi na djecu i, uskoro, djeca više nemaju vremena biti djeca. Sve ranije ulaze u uloge odraslih gdje se sve svodi na to koliko novca zarađuju, kako su obučeni, jesu li popularni, imaju li nekoga s kime su u vezi i sve će učiniti za svojih pet minuta slave.

Zašto je to tako? Zato jer se ljudski sustav vrijednosti temelji na uspjehu: ako si sposoban, uspješan i popularan u očima svijeta, tada vrijediš, a ako nisi, bezvrijedan si. U takvom sustavu, čovjek će ići do krajnjih granica i učiniti sve što je moguće da bi bio prihvaćen. Mnogi su spremni pregaziti sve moralne vrijednosti, čak i unesrećiti svoje bližnje kako bi to ostvarili.

Ljudski identitet je neraskidivo vezan za postignuća.

U tekstu koji je pred nama, Gospodin Isus daje rješenje za taj veliki čovjekov problem.

Naš Spasitelj poslao je sedamdesetoricu svojih učenika da idu pred njim po gradovima i selima te propovijedaju evanđelje o kraljevstvu Božjem. Dao im je vlast da ozdravljaju bolesne i izgone zle duhove. To je za njih bio velik zadatak, ali oni su ga obavili besprijekorno. Kada su se vratili da Gospodinu podnesu izvještaj, bili su presretni. Radovali su se uspjehu svoje misije i s velikim oduševljenjem pričali o tome kako im se čak i zlodusi pokoravaju u Isusovo ime.

Međutim, Gospodin Isus je znao da bi ti uspjesi za njih mogli biti dvosjekli mač. Da, sada je sve išlo daleko bolje od njihovih najljepših očekivanja, misija je odrađena prema planu i sve su im okolnosti išle na ruku. Ali što kada sve ne ide tako glatko?

 Isus je znao kroz što će njegovi učenici prolaziti kada on više ne bude s njima. Dok je on bio u njihovoj blizini, štitio ih je i brinuo za sve njihove potrebe. Sve sotonske i ljudske sile bile su usmjerene protiv njega i njegovi su učenici do sada iskusili tek mali dio progonstava. Međutim, Isus je znao da je to vrijeme na isteku i da će, nakon njegove smrti i uskrsnuća, sva neprijateljska sila biti usmjerena protiv njih. Zbog toga ih, prije nego što ode, želi naučiti još jednu, možda i najvažniju lekciju.

Iako su sva njihova postignuća uistinu hvalevrijedna i zbog njih se trebaju veseliti, to nije ono što će im donijeti istinsku, neprolaznu radost.

Koliko smo samo puta čuli onu uzrečicu koja se, poput mantre, svakodnevno ponavlja u svijetu koji nas okružuje: "Samo budi ono što jesi"? Ali, svijet čovjeku ne daje odgovor na ono glavno pitanje: "Tko sam ja?" Ljude svijet potiče da budu ono što jesu, ali ne daje im identitet koji će im donijeti osjećaj vrijednosti, oni ga vlastitim snagama moraju stvoriti i taj identitet ovisi o tome koliko su u tome uspjeli. Ako netko svoju vrijednost vidi u tome da je u braku, njegov identitet će ovisiti o tome ima li suprugu/supruga. Vidi li netko svoju vrijednost u poslu, njegov identitet i osjećaj vrijednosti bit će usko vezan za to ima li posao i koliko je u njemu uspješan. Čak i kršćanin koji svoj identitet temelji na službi koju obavlja za Gospodina, bit će sklon procjenjivati svoju vrijednost prema uspješnosti te službe.

Zbog toga se naš Gospodin želio pobrinuti da njegovi učenici dobro shvate tajnu prave, nepomućene i trajne radosti.

Samo činjenica da su im imena zapisana na nebesima, da su Božja djeca, spašena vjerom u Isusa Krista, može donijeti takvu vrstu radosti. To je radost koja ne ovisi o tome što čine i koliko uspjeha postižu, već radost koja ovisi o njihovom identitetu, o tome tko su. Taj identitet je vječan i nisu ga ničime zaslužili, niti su ga svojim djelima postigli. To je identitet koji je Isus Krist zaslužio za njih, on je taj koji ga je postigao i koji im ga je darovao. Ne postoji čovjek, demon ili okolnost koja to može promijeniti. To je, zapravo, ono čvrsto sidro zbog kojeg možemo podnijeti sve nedaće i ostati radosni u kušnjama.

Nije li to predivno? Nije li to oslobađajuće? Koliko je nas kršćana zaboravilo na tu činjenicu, te i dalje pokušavamo vlastitim trudom i djelima zaslužiti nešto što je nezasluživo? Koliko nas je prevareno lažnim vrijednostima ovoga svijeta i dalje pokušavamo naći vlastitu vrijednost u postignućima, umjesto da se radujemo i počivamo u našem identitetu koji je Gospodin Isus toliko skupo platio i dao nam ga kao dar kada smo povjerovali u Evanđelje? Previše, bojim se.

Ljubljeni, to ne bi trebalo biti tako. Pođimo na putovanje kroz nepogrešivu Božju Riječ u kojoj je zapisana prava istina. Svijet ima svoje zakonitosti i svoje tijekove, ali mi nismo od ovoga svijeta. Mi se ne bismo trebali suobličavati ovome svijetu nego se preobražavati obnovom svoga uma da uzmognemo rasuđivati što je volja Božja: što je dobro i ugodno i savršeno (Rim 12:2).

Pogledajmo samo koliko nam je bogatstvo priskrbio Bog po Gospodinu Isusu Kristu.

Božja Riječ kaže da smo: djeca Božja (Iv 1:12; Gal 3:26; 1.Iv 3:1), izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti narod (1.Pet 2:9; Otk 1:6, 5:10), sugrađani svetih i ukućani Božji (Ef 2:19), prebivalište Božje u duhu (Ef 2:22; 1.Pet 2:5), svjetlo svijeta i sol zemlje (Mt 5:13-14; Ef 5:8; Fil 2:15), uskrsli s Kristom i posjednuti s njim na nebesima (Ef 2:1-6; Kol 2:13, 3:1); baštinici Božji i subaštinici Kristovi (Rim 8:16-17; Gal 4:7)...

Kakva veličanstvena realnost! Kakav li samo čudesan identitet imamo mi koji vjerujemo u Krista! I ništa od toga ne ovisi o nama, ništa nismo sami postigli niti to možemo. Sve nam je to dano kao dar od Boga, kojemu se svidjelo ka slavi privesti mnoge sinove i kćeri (Heb 2:10).

U oceanu različitih svjetonazora, sustava vrijednosti i filozofija, među različitim "bogovima" i religijama, Isus Krist stoji kao svjetionik, potpuno jedinstven i različit od svega što postoji. Jedino on čovjeku daje identitet i osjećaj vrijednosti koji se ne temelji na tome što čovjek čini. Jedino Krist daje čovjeku identitet i vrijednost na temelju onoga što je on sam učinio za čovjeka. Na tržištu, vrijednost nečega ovisi o cijeni koju je netko spreman za to platiti. Cijena koja je za nas plaćena je neprocjenjiva: sveta i dragocjena krv Jaganjca bez mane, Sina Božjega, Isusa Krista, našega Gospodina i Spasitelja. Radujte se, Božji sveti! Ponavljam, radujte se! Naša su imena upisana na nebesima! Aleluja!