Ima mnogo drugih tema o kojima bi
bilo ugodnije pisati nego o otpadu Crkve u posljednje dane. Bilo bi mnogo lakše
govoriti o pozitivnoj temi Božje ljubavi umjesto o nečem tako negativnom kao
što je otpad. No, i tu temu treba načeti pošto je dio božje poruke u
Bibliji. U stvari, ova će serija članaka
potvrditi da je nemoguće razumjeti Božji plan za posljednja vremena bez razumijevanja
o tome što Pismo otkriva o otpadu Crkve u posljednje dane.
Započnimo definicijom otpada. Na grčkom je to tvorenica od dvije riječi: apo, što znači „udaljeno od“ i histēmi, što znači „stajati, zauzeti stav“. Prema tome, otpad
znači „stajati udaljeno od“, a odnosi se na udaljavanje od poznate ili
prethodno usvojene istine. Predmet otpadništva nema mnogo veze sa stanjem nespašenog
svijeta, koji je oduvijek odbacivao Božju istinu i stoga nema od čega otpasti.
Točnije, otpadništvo se odnosi na duhovno stanje unutar Božje crkve. Dok bi
neki mogli misliti da je otpad u svezi sa nekim izvanjskim faktorom, poput
ekonomskog stanja ili meteoroloških (ne)prilika, biblijski otpad je povezan s unutarnjim stanjem Crkve.
Zbog toga što je shvaćanje onoga što Pismo otkriva u odnosu na otpad od
iznimne važnosti za potpuno razumijevanje Božjeg plana za posljednje dane, ova
serija članaka će istaknuti nekoliko općih karakteristika otpada. One uključuju
sljedeće:
- otpad je
znak posljednjih vremena
- Novi zavjet
upozorava na otpad u više navrata
- snažno
utječe na svaku značajniju doktrinu
- otpad je
unutarnji (u Crkvi)
- ne poznaju
se granice u odnosu na to koga sve može zahvatiti
- može se
ubrzano odviti
- sotona stoji
iza njega
- razoran je
- otažava
život Božjih ljudi
- možemo se
braniti od njega
ZNAK POSLJEDNJIH DANA
Otpad je znak posljednjih dana Crkve. Kada govorimo o znakovima posljednjih
dana, mnoge teme nam nadolaze u um, poput povratka Židova u svoju zemlju ili trenda težnje prema jednoj svjetskoj
vladi. Međutim, te vrste znakova se tiču Božjeg budućeg plana za Izrael prije
nego za Crkvu. Otpad je još jedan znak, koji se često odvija pred našim nosom, a
kojega ne uspijevamo prepoznati kao znak posljednjih vremena.
Otpad je specifičan znak iz Pisma koji ukazuje na to da se Crkva bliži
dovršenju svoje zemaljske misije.
2. Timoteju 3:1
kaže:
„A znaj i to da će u posljednjim danima doći teška vremena“
Ove Pavlove riječi upućene Timoteju su vrlo važne, jer ovo pismo
predstavlja Pavlovu posljednju želju i svjedočanstvo. Budući da su napisane tik prije
apostolove smrti (2. Tim 4:6), te riječi predstavljaju vrijeme u Pavlovom
životu kada je bio vrlo ozbiljan.
Također, ova knjiga, zajedno sa 1. Timotejevom i Titovom knjigom, je
pastoralna poslanica dizajnirana tako da mladom Timoteju pruža apostolsku
vodilju u tome kako da obavlja službu nadglednika u Božjoj crkvi. Ovdje, Pavao
ne predviđa preporod ili probuđenje u posljednje dane, već dolazak opasnih
vremena. Kasnije u istom poglavlju Pavao objašnjava;
„a zli ljudi i zavodnici napredovat
će iz zla u gore zavodeći i bivat će zavođeni.“ (2. Tim 3:13).
Dakle, čini se da Pavao u ovom zadnjem pismu očekuje povećano udaljavanje
od istine tijekom trajanja razdoblja Crkve.
Predviđanje rasta otpada tijekom sadašnjeg doba se također može vidjeti u osam usporedbi iz Mateja 13. U Mateju 12, očito je da će Izrael odbaciti svog kralja
i njegovu ponudu kraljevstva. Izraelovi religijski vođe su čak pripisali
Kristova čuda Sotoni (Mt 12:24). Dakle, u Mateju 13, Krist kroz osam usporedbi ocrtava tijek nadolazećeg doba koje se treba dogoditi između Izraelovog
odbacivanja kralja i njegovog prihvaćanja sa njihove strane u budućnosti.
To novo doba predstavlja istinu koja još nije objavljena u prošlom
otkrivenju (Mt 13:16-17).
Iako obuhvaća razdoblje Crkve (koje se odvija između pentekosta i uzeća crkve),
to novo doba se odvija i izvan toga. Započinje sa Izraelovim javnim
odbacivanjem Kristovog kraljevstva (prije Djela Apostolskih 2) i završava kada Izrael
prihvati svog kralja (nakon uzeća Crkve). Kada se uzmu kao cjelina, tih osam usporedbi opisuje tijek toga novog doba.
Usporedba o sijaču uči da će se Evanđelje propovijedati diljem novog doba sa
različitim rezultatima, ovisno o tome kako je pripremljeno srce slušatelja (Mt 13:1-9,
18-23).
Usporedba o žitu i kukolju uči da će biti teško razlučiti između spašenih i
nespašenih unutar kršćanstva (onoga što se izjašnjava kao takvo) i da odvajanje
među njima neće prestati sve do završetka doba (Mt 13:24-30, 36-43).
Usporedba o gorušičinom zrnu naučava da će kršćanstvo (ispovijedajuće)
iskusiti veliki brojčani i geografski rast u odnosu na svoj skromni početak (Mt
13:31-32).
Usporedba o kvascu koji se širi unutar brašna uči da će kršćani doživjeti
rastuću moralnu i doktrinalnu korupciju tijekom napretka tog doba (Mt 13:33). Ova
je usporedba najvažnija po pitanju predviđanja rastućeg otpada tokom sadašnjeg
doba.
Na žalost, mnogi interpretatori promašuju ključnu točku interpretirajući
kvasac kao nešto dobro, umjesto kao nešto što je loše.
J. F. Walvoord objašnjava:
„Što predstavlja kvasac?
Postmilenijalisti i Amilenijalisti, obično pretpostavljaju, dogmatično, da
kvasac ne može predstavljati zlo u ovoj usporedbi, iako se univerzalno koristi
da bi predstavljao zlo, kako u Starom, tako i u Novom zavjetu... očitije je
negoli ikada prije, u zadnjoj trećini dvadesetog stoljeća, da Evanđelje nije
proželo svijet i da zlo prodire u cijelokupnu Crkvu, što je točno ono što Matej 13 naučava. U Starom zavjetu, kvasac se
dosljedno koristi kao metafora za zlo... U Novom zavjetu, Isus koristi kvasac kao
simbol za izvanjske religiozne forme Farizeja, za nevjeru Saduceja, i za svjetovnost
Herodovaca, ali i za zlu doktrinu općenito (Mt 16:6-12; Mk 8:14-21). U Pavlovim pismima, jednako tako, kvasac
predstavlja zlo, a tako i u 1. Korinćanima 5:6-8 i Galaćanima 5:7-10. U usporedbi hrana predstavlja ono što je dobro.... međutim, ispovijedajuća crkva
(ona koja tvrdi da je prava), prožeta je zlom doktrinom, izvanjskim formama,
nevjerom i svjetovnošću, koje teže k napuhavanju Crkve i čine ju naizgled
većom, baš kao što kvasac samo napuhava tijesto, ne donoseći ništa što
posjeduje pravu vrijednost. Povijest Crkve precizno je ispunila ovo predviđanje,
i prava Crkva, iako velika i moćna, je prožeta kvascem zla koji će biti kušan u
peći svetog suda na kraju doba... u određenoj mjeri, zlo će se proširiti čak i
u... tijelu načinjenom od pravih vjernika u Crkvi, a tako i onih koji će doći
ka Kristu nakon uzeća Crkve... čak i pravi vjernici su daleko od savršenstva i
moguće im je u nekoj mjeri prigrliti svjetovnost, isprazne vanjske forme i lošu
doktrinu.
S. D. Toussaint slično obrazlažući piše:
Rasprava se vrti oko toga što
riječ „kvasac“ [zymē] označava. Mnogi tvrde da se kvasac
ovdje koristi u dobrom smislu i da simbolizira širenje Evanđelja po cijeloj
zemlji. Drugi tvrde da ta riječ predstavlja zlo i da se koristi za ilustriranje
rasta zla unutar grupe koja obznanjuje da naslijeđuje kraljevstvo. Ova zadnja
interpretacija ima jači oslonac. Ona je u suglasnosti sa doktrinom Pisma u
pogledu zlog karaktera kraja doba Crkve i velike nevolje (1. Tim
4; 2. Tim 3; Judina; 2. Petrova 3; Otkrivenje 6-19). Jedna od najvećih podrška za interpretaciju da kvasac govori o zlu je
način korištenja te riječi u Pismu. Nedvojbeno kvasac simbolizira grijeh (Iz
12; Lev 2:11; 6:17; 10:12; Mt 16:12; Mk 8:15; Lk 12:1; 1. Kor 5:6-8; Gal 5:9).
Naposlijetku glagol koji se ovdje
koristi, „sakriti nešto“ (Mt 13:33)... je jako čudan ako kvasac predstavlja nešto dobro. Mnogo bolje odgovara
ako kvasac ima zlokobni učinak.
To je slično ideji u usporedbi o
žitu i kukolju. Način na koji žena skriva kvasac u jelo se jako podudara sa
načinom na koji je neprijatelj posijao kukolj u noći. Ova usporedba otkriva
činjenicu da će zlo ići svojim tijekom i dominirati novim dobom. No također
naslučuje da će, nakon što se mjera zla ispuni, doći kraljevstvo.
Usporedba o skrivenom blagu nas uči da će Izrael kao nacija (Iz 19:5) ustrajati
u nevjeri, samo kako bi se na kraju doba obratili (Mt 13:44). Biser velike
vrijednosti naučava da će si Gospodin steći blago među poganima tijekom
nadolazećeg perioda (Mt 13:45-46).
Usporedba o kraljevstvu uspoređenom sa mrežom govori istu poruku kao i ona o
žitu i kukolju, odnosno suživotu dobrog i lošeg, koji se očituju u potpunosti i
razdvajaju tek na kraju doba (Mt 13:47-50).
Usporedba o domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro poučava da te usporedbe koje opisuju svježe i nove istine o tijeku sadašnjeg doba moraju biti
sagledane zajedno sa onim što prethodno otkrivenje naučava o budućem
kraljevstvu da bi se mogao shvatiti Božji cjelokupni plan (Mt 13:51-52).
Stoga, sadašnje doba predstavlja period kada se propovijeda Evanđelje što
rezultira spasenjem nekih. Međutim, krivotvorena sjetva se također odvija.
Usprkos Božjem djelovanju kroz doba Crkve, kršćanstvo će iskusiti rastuću
doktrinalnu i moralnu korupciju.
Zbog toga se učenje koje se tiče sve većeg otpada Crkve može naći, ne samo
u Pavlovom posljednjem pismu, već i u parabolama iz Matejevoga 13-og poglavlja.
Ovo učenje o otpadu Crkve ne znači da Bog ne može suvereno poslati
osvježavajuće valove
preporoda i reformacije, kao što je već i činio u raznim vremenima.
Međutim, ti osvježavajući periodi nisu norma, nego se događaju samo na mahove
tokom crkvene povijesti. Također, ispravno razumijevanje otpada predstavlja svjetonazor
koji je dijametralno suprotan teologiji „kraljevstvo sada“ [„kingdom now“], koja
predstavlja ideju da će Crkva postepeno „kristijanizirati“ svijet i time uvesti
dugoročan kulturalni napredak.
Jedini način na koji se teologija „kraljevstvo sada“ može braniti pomoću
Pisma je ignoriranjem onoga što Novi zavjet predviđa u pogledu otpada Crkve.
Nema komentara:
Objavi komentar