nedjelja, 18. veljače 2018.

Priča o dva čovjeka

Lk 23:32-43

A vodili su i drugu dvojicu, zločince, da ih pogube s njim. Kada su došli na mjesto zvano Lubanja, razapeše ondje njega i zločince: jednoga zdesna, a drugoga slijeva. Tada Isus reče: "Oče, oprosti im; jer ne znaju što čine." I razdijeliše halje njegove i baciše kocku. I stajaše ondje narod gledajući. Zajedno s njima rugahu mu se i glavari, rekavši: "Druge je spasio; neka spasi sam sebe, ako je on Krist, izabranik Božji." A rugahu mu se i vojnici prilazeći mu, nudeći ga octom i govoreći: "Ako si ti kralj Židova, spasi sam sebe." A bijaše i natpis iznad njega, ispisan grčkim, latinskim i hebrejskim slovima: OVO JE KRALJ ŽIDOVA. Jedan od obješenih zločinaca pogrđivaše ga, rekavši: "Ako si ti Krist, spasi sebe i nas." A drugi ga prekori, rekavši: " Zar se ne bojiš Boga ni ti koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi, jer primamo ono što smo djelima zaslužili: ali ovaj ništa loše nije učinio." I reče Isusu: "Sjeti me se, Gospodine, kada dođeš u svoje kraljevstvo." I reče mu Isus: "Zaista, kažem ti: Danas ćeš biti sa mnom u raju."


Ovo je jedan od najpoznatijih i najdirljivijih biblijskih izvještaja. Na ovome izvještaju temeljene su brojne predivne propovijedi kroz povijest. Kada na internetu ili nekom drugom mediju naiđete na te propovijedi, uglavnom su poznate pod nazivima poput: "Priča o dva razbojnika", "Priča o dobrom i lošem razbojniku" ili nesto slično tome. Naziv ove propovijedi je: "Priča o dva čovjeka". Zašto? Zato što ova priča seže mnogo dalje od dvojice zločinaca koji su se zatekli na određenom mjestu u određenoj točki vremena. No, doći ćemo do toga kasnije.

Što možemo reći o ovoj dvojici zločinaca?
Možemo li znati tko su oni bili? Što su učinili? Koji je, zapravo, bio njihov zločin zbog kojeg su zaslužili tako okrutnu kaznu kao što je smrt razapinjanjem na križu? Tko je od njih bio bolji, a tko lošiji čovjek? Tekst nam o tome ne govori ništa. Jedino što o toj dvojici znamo jest da su bili "zločinci", to je jedini njihov opis kojim raspolažemo (u Mt 27 i Mk 15 naziva ih se "razbojnicima").
Na početku su ti ljudi u potpuno istom položaju i potpuno istog stajališta. Naime, iako u Lukinom evanđelju to nije zabilježeno, u Matejevom i Markovom evanđelju stoji da su obojica, premda u jednakoj situaciji kao i Isus, zajedno sa svećeničkim glavarima, pismoznancima, starješinama, rimskim vojnicima i ostalom svjetinom i slučajnim prolaznicima, vrijeđali, pogrđivali i ismijavali raspetog Krista.
Međutim, primjećujemo kako se u određenom trenutku dvojica zločinaca razilaze, i u stavu jednoga od njih dolazi do drastične promjene. Koji je razlog tome?

Prije svega, moramo uzeti u obzir okolnosti u kojima se nalaze.
Smaknuće razapinjanjem na križ je bila osobito ponižavajuća i okrutna metoda kažnjavanja, jedna od najstrašnijih u čitavoj ljudskoj povijesti. Namjerno je osmišljena kako bi osuđenicima na smrt povećala muke i produljila vrijeme umiranja. Nastala je u antičko doba, koristili su je Medijci, Perzijanci i Feničani, a Rimljani su je doveli do savršenstva. Kažnjenici su često prvo bili bičevani, a zatim bi poprečnu gredu križa, težine oko 45 kilograma, nosili do mjesta smaknuća. Ruke i noge bi im bile pričvrsćene za križ čavlima duljine oko 13-18 centimetara. Potpuno razgolićeni, predstavljali su prizor svima koji bi se tamo zatekli. Viseći na križu, težina tijela bi im pritiskala pluća, tako da je svaki udisaj predstavljao pravu muku. Probodenim nogama bi se upirali o uzdužnu gredu križa kako bi mogli udahnuti zrak. Kažnjenici bi tako, ponekad, umirali danima, i to od gušenja, zastoja rada srca, iscrpljenosti ili sepse. Kada bi željeli ubrzati smrt osuđenika, rimski vojnici bi im željeznom palicom polomili noge kako se više ne bi mogli podizati da udahnu zrak. Uslijed toga bi se ubrzo ugušili.
To su patnje koje je nama, koji živimo u ovom vremenu, teško uopće i zamisliti. Međutim, za dvojicu zločinaca na križu sve ove patnje su, istovremeno, i velika šansa.

Nama se, ponekad, teško s time pomiriti, no patnja ima svoje mjesto u Božjem planu. Bog ne uzrokuje patnju, ali je ona instrument kojim se On služi kako bi slomio čovjekov ponos.
Medutim, u ljudskoj prirodi postoji jedan veliki problem. Patnja moze slomiti ljudski ponos, ali, jednako tako, moze i otvrdnuti čovjekovo srce.
Primjećujemo da jedan od zločinaca ne posustaje u svojem ponosu i, uslijed svega što mu se događa, njegov je bunt sve jači. On se, bez obzira na sve, čvrsto drži svojeg "JA". U njegovim riječima: "Ako si ti Krist..." jasno se očituje nevjera.
S druge strane, onaj drugi zločinac doživljava otkrivenje i kod njega možemo primjetiti dvije ključne stvari.
1. Shvatio je tko je ON.
U njemu više nema nikakve sumnje. Ne postoji više ni najmanja iluzija. Prolazeći kroz patnju križa, vrteći film svog života, jasno je, možda prvi put u svom životu, mogao vidjeti sama sebe u pravome svjetlu. Shvatio je da je zločinac koji je pravedno završio tu gdje jest, da je svojim djelima i svojim životom zaslužio samo Božju i ljudsku osudu.
2. Shvatio je tko je ISUS.
Nećemo nikada moći saznati kako se to dogodilo. Je li vidio kako Krist bez riječi i bez opiranja dopušta da ga pljuju i vrijeđaju i vode ga "kao janje na klanje" (Iz 53:7)? Je li čuo kako naš raspeti Gospodin moli za ljude koji su ga razapeli? Možda ga je nekoć čuo propovijedati o Kraljevstvu Božjem pa je sjeme koje je bilo posađeno sada uzraslo? Možda je sve od navedenog, a možda i ništa od toga. U svakom slučaju, okrenuo je svoje izmučeno lice prema Isusovu i zavapio: "Sjeti me se, Gospodine, kada dođeš u svoje kraljevstvo." I Gospodin mu je uzvratio: "Zaista, kažem ti: Danas ćeš biti sa mnom u raju."
Zločinac je povjerovao i bio je spašen.

Ako se sjećate, na početku smo ustanovili da ne znamo ništa o ovoj dvojici zločinaca. Tko su bili, koji je od dvojice bio bolji, zašto su završili tu gdje jesu. Nemamo odgovor na ta pitanja, ali to, na kraju, nije ni važno. Oni su potpuno jednaki pred Bogom. Jedina razlika među njima, razlika koja je odredila njihovu vječnu sudbinu, je ta što je jedan od njih povjerovao i bio spašen, dok drugi nije povjerovao i propao je zauvijek.
Znate, to je i danas, kao i prije dvije tisuće godina, jedina razlika među ljudima. Svi smo mi pred Bogom jednaki. Istina, neki su bogatiji od drugih, neki su viši od drugih, neki su privlačniji od drugih, neki su sposobniji od drugih, neki su inteligentniji od drugih, neki su, pak, sretniji od drugih i da, neki su i pošteniji od drugih. Ali, svi smo isti pred Gospodarom cijele Zemlje. Što god mislili o sebi i o drugima, svi smo mi kao ona dva čovjeka na križu. Oni su, zapravo, slika čitave ljudske vrste.
1. Obojica su zločinci
"Svi su sagriješili i lišeni su Božje slave..."
"Nema pravedna ni samo jednoga..."
Kao Adamovi potomci, nasljedovatelji smo njegove grešne naravi (Rim 5:18-19).
2. Obojica zaslužuju smrt (Rim 6:23a)
3. Obojica su osuđena i razapeta s Kristom (Rim 6:6)
Isus Krist je razapet i umro za svakog čovjeka (Iv 3:16; Heb 2:9; 1.Iv 2:2). Ali, samo onaj koji povjeruje i obrati se, kao onaj "dobri razbojnik", će i živjeti s Njim u vječnosti.

Jedini razlog zbog kojeg sam danas ovdje i pišem sve ovo je taj što je Bog učinio da i ja, kao onaj razbojnik na križu, shvatim tko sam: zločinac koji je svojim životom i djelima zaslužio samo osudu i vječnu propast. I učinio je da shvatim tko je Isus Krist. Moj Gospodin i Spasitelj, savršena zamjenska žrtva, onaj koji je, za moje grijehe, na križu kažnjen i ubijen umjesto mene i treći dan uskrsnuo da bih ja bio opravdan. Onoga trenutka kada sam povjerovao u to, Kristova smrt je uračunata kao moja smrt, a Kristova pravednost je uračunata kao moja pravednost. Kada jednoga dana napustim ovaj svijet, znam kamo idem: u naručje svoga Gospodina.

Sada vam želim postaviti pitanje: Što je s vama? Kada Smrt pokuca na vaša vrata, znate li gdje ćete završiti? Koji ste vi od one dvojice razbojnika? Čitate li sve ovo i svejedno odbijate povjerovati da je Isus Spasitelj kojeg očajnički trebate? I dalje se uzdajete u svoje ideje i planove, u svoje "JA"? Ili ste kao onaj razbojnik koji je uvidio svoje beznadno stanje i spremni ste zavapiti: "Sjeti me se, Gospodine..."?
Kao i apostol Pavao, zaklinjem vas, izmirite se s Bogom! Postoji samo jedan Put, samo preko Isusa Krista možete doći Bogu!
"Duh (to je Duh Sveti) i mladenka (to je Crkva) govore: 'Dođi.' I neka onaj tko čuje, kaze: 'Dođi.' I neka dođe onaj tko je žedan. I tko god hoće, neka zagrabi vodu života besplatno." (Otk 22:17)

Nema komentara:

Objavi komentar