subota, 9. lipnja 2018.

Sudište Kristovo

Rim 14:10b
.....jer svi ćemo stajati pred sudištem Kristovim.

2 Kor 5:10
Jer svi se moramo pojaviti pred Kristovim sudištem: da svaki primi ono što je u svome tijelu učinio, bilo to dobro ili loše.




Kristovo sudište koje spominju gore navedeni tekstovi tiču se isključivo Crkve, tj. duhovnog tijela Gospodina Isusa Krista.

Kao što možemo čitati u 2 Kor 5:10: "da svaki primi ono što je u tijelu učinio, bilo to dobro ili loše." Naime, ljudi koji su nanovorođeni, hram su Božji - Duh Kristov prebiva u njima (1 Kor 3:16, 6:19), opravdani su pred Bogom - milošću Božjom (Rim 5:1, Efe 2:8-9), te su sad odgovorni pred Bogom za ono što čine u tijelu, bilo to dobro ili loše. Sljedeći tekst nam pobliže objašnjava razvoj događaja:

1 Kor 3:11-15
Jer nitko ne može postaviti drugi temelj osim onoga koji je postavljen, koji je Isus Krist. Nadograđuje li tko na tome temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvetom, sijenom, slamom, svačije će se djelo očitovati: onaj će ga dan pokazati, jer će biti ognjem razotkriveno, i oganj će iskušati kakve je vrste čije djelo. Ostane li kome djelo koje je nadogradio, primit će plaću. Izgori li čije djelo, pretrpjet će štetu: no on sâm bit će spašen, ali kao kroz oganj.


Temelj spasenja svakoga Kršćanina jest Isus Krist. On se pri opravdanju (nanovorođenju) nastanio Duhom Svetim u nama . Netko nam je propovjedao evanđelje (Rim 10:17, 1 Kor 15:1-4, Rim 1:16), a Bog nas je nanovorodio čim smo povjerovali u Isusovo djelo na križu za nas. Tada smo postali novo stvorenje u Kristu: "Stoga, ako je tko u Kristu, novo je stvorenje: ono staro je prošlo, gle, sve je novo nastalo." (2 Kor 5:17). Čitamo da je temelj postavljen, te da nemože postojati drugi temelj. Zašto? Zato što smo kupljeni golemom cijenom, te pripadamo Bogu: "...vi ste Kristovi, a Krist je Božji." (1 Kor 3:23), "...niste svoji, jer za golemu ste cijenu kupljeni..." (1 Kor 6:19b-20a, 7:23).

Na temelju koji je već postavljen (opravdanje i oproštenje grijeha po krvi Gospodina Isusa Krista), svaki istinski vjernik je pozvan na posvećenje, tj. odvajanje za Boga (1 Sol 4:3a). Božja riječ govori o "duhovnim" i "tjelesnim" kršćanima. Tjelesne kršćane Pavao naziva "malom djecom u Kristu", sposobne hraniti se samo mlijekom Riječi. Čak ih uspoređuje sa svijetom! (1 Kor 3:1-3). 

Znači, na temelju koji je već postavljen, možemo nadograđivati raznovrsnim materijalima. Tri su plemenitog podrijetla i otporna na vatru, a tri su neplemenita i lako izgaraju. Uzevši u obzir kontekst pisanja lako možemo zaključiti da su "zlato, srebro i drago kamenje" dobra djela, a "drvo, sijeno i slama" loša djela, to jest, hodanje po "duhu" ili po "tijelu".

Oganj će iskušati naša djela u tijelu (hramu Duha Svetoga - koji je pri spasenju pripao Bogu koji nas je otkupio svojom krvlju (Duh, dušu i tijelo): "Što? Zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji je u vama, kojega imate od Boga, i da niste svoji? Jer za golemu ste cijenu kupljeni: stoga proslavite Boga u svome tijelu, i duhu svome, koji su Božji." (1 Kor 6:19-20). Plemenita djela koja smo činili u Kristu, kao duhovni i poslušni Božjoj Riječi neće izgoriti, dok će djela koja smo činili van Krista, kao tjelesni i neposlušni Duhu Svetome izgoriti. Bog je oganj koji proždire! 

Naime, temelj je Božje djelo u Kristu Isusu (novo stvorenje) i Bog želi da hodimo u duhu. Zato kroz poslanice imamo konstanstna zaklinjanja da odbacimo starog čovjeka i njegove grešne navike, te da obnavljemo svoj um (Božjom riječju; Rim 12:2, Ef 5:26) da mognemo prosuditi što je ugodno Bogu nebili mu ugodili i hodili po duhu, ta za to smo i stvoreni. Da se Bog proslavi kroz naša smrtna tijela: "Jer njegovo smo djelo, stvoreno u Kristu Isusu za dobra djela koja je unaprijed odredio Bog da u njima hodimo." (Ef 2:10). Ta djela su zlato, srebro i drago kamenje.

Za plemenita djela, Božja Riječ, kaže, primit ćemo plaću, dok će neplemenita izgorjeti. Svatko je odgovoran pred svojim Nebeskim ocem i Spasiteljem za svoje djelo.

Za kraj, možemo primjetiti, da sud Kristov ne utječe naše spasenje. "no on sâm bit će spašen, ali kao kroz oganj." (1 Kor 6:15). Štetovati ćemo za djela tijela koja nisu bila učinjena u Kristu, za ona dobra primit ćemo nagrade (poslanice ih uspoređuju s vijencima (stefanos) koji se dodjeljuju pobjednicima sportskih natjecanja). Kao što znamo, naš temelj, jest Kristovo završeno djelo na križu kojemu, ni da hoćemo, ne možemo ništa nadodati ili oduzeti. Slava Gospodinu na sigurnosti i utjesi koju pruža Njegova nepogrešiva Riječ!

Zato, ljubljeni, trčite da primite neraspadlji vijenac, obuzdavajte svoje tijelo i dovodite ga u podložnost Duhu Svetomu, obilujte u svakome dobrom djelu i neka se plodovi Duha manifestiraju kroz naša propadljiva tijela! Neka se proslavlja naš Gospodar Isus Krist i neka njemu pripadne sva slava, čast i zahvalnost! Amen!




subota, 26. svibnja 2018.

Evanđelje po Samarijancu



Lk 10:30-35

Odgovori Isus, rekavši: "Neki čovjek silazeći iz Jeruzalema u Jerihon upadne među razbojnike, koji mu svukoše odjeću, raniše ga i odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je neki svećenik silazio tim putem te ga, kada ga ugleda, zaobiđe. Jednako tako i Levit: kada je došao do toga mjesta, priđe, pogleda ga i zaobiđe. No neki Samarijanac putujući dođe do njega i sažali se na nj kada ga ugleda. I pristupi mu te mu povije rane zalivši ih uljem i vinom, stavi ga na svoju živinu, odvede ga u svratište i pobrine se za nj. Idućeg dana, kada je odlazio, izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče mu: "Pobrini se za njega; i ako što više potrošiš, ja ću ti platiti kada ponovno dođem." Dakle, što misliš, koji je od te trojice bio bližnji onome koji je upao među razbojnike?" On reče: "Onaj koji mu je iskazao milosrđe." Tada mu Isus reče: "Idi i ti čini tako."


Ova nadasve inspiratvna prispodoba Gospodina Isusa jako je zanimljiva kada se promatra kroz takozvanu Rimsku cestu, put grešnika ka Bogu.

Naša prispodoba započinje putovanjem nekog čovjeka iz Jeruzalema u Jerihon. Putem mu se dogodilo nešto strašno, naime, opljačkan je i ostavljen da umre. Očekivani epilog je sigurna smrt (ukoliko, naravno, netko ne intervenira).

Sigurno se sjećate vlastitog života prije nego vas je Gospodin spasio...........

Božja riječ uči da je svaki čovjek rođen u Adamu. Prvi čovjek je iz edenske idile, neposlušnošću i nepovjerenjem u Božju ljubav sagriješio, te je na svakog čovjeka preneseno prokletstvo grijeha. Svi se mi rađamo s grešnom naravi i prirodno griješimo, nitko nas tome ne treba učiti. Adam je spoznao da je gol kad je sagriješio. Takvi smo i mi, nepokrivenih grijeha i bježimo od Božje prisutnosti.

Nakon što nas je grijeh svukao, onečistio nam je srce, koje je nepopravljivo i pokvareno. (Mk 7:20-23, Jer 17:9) U životu imamo patnje dok živimo s pokvarenim srcem u tijelu koje je prokleto. Podložni smo zakonu sjetve i žetve. Patimo zbog naših i tuđih grijeha. Koliko je samo patnje u svijetu radi grijeha!?

Zaista, naše srce i naše okolnosti, naši su razbojnici, koji  nas svukoše, raniše i ostaviše nas polumrtve. Takav je ljudski život u Adamu. Ako je, nekim slučajem, bezbrižan, potajne muke i problemi su tu sigurni kao švicarski sat, a smrt je zagarantirana. Biblija govori da je plaća grijeha smrt, kako fizička, tako i duhovna. Tijelo umire, a nespašena duša završava u ognjenom jezeru. Primjetimo kako u prispodobi kaže "polumrtva". Duboko vjerujemo da to označava tračak nade!

Slijedeće što vidimo u prispodobi jest da ga susreću Svećenik i Levit. Njih dvojica su predstvnici Mojsijevog zakona, a isto tako i svake religije, kad malo bolje razmislimo. Apostol Pavao govori o ljudima koji imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli (religija bez spasonosne sile Radosne vijesti), dok Gospodin Isus spominje takve kao slijepe vođe slijepaca (duhovno mrtve) i okrečene grobove (izvana lijepe, iznutra pokvarene).

Oni su, vidjevši nesretnika, nastavili dalje i ostavili ga da umre. Nisu imali sućuti za toga čovjeka, vjerojatno su ga prezreli i nastavili dalje zbog ranije navedenih razloga.

Tako je Božji zakon (Mojsijev) za nas ranjene, opljačkane i na sigurnom putu u propast donio osudu. On nam je pokazao da kao takvi, nemamo što tražiti pred svetim Bogom Stvoriteljem. Prekršili smo njegove svete zapovjedi. Krivi smo i zaslužujemo sve posljedice grijeha koje smo činili. Svojim životom već smo osuđeni i Božji gnjev je nad nama, što je "mačji kašalj" naspram vječne muke ognjenog jezera.

Nakon religije i osude Mojsijevog zakona koji su nam demonstrirali paralelno i ljudsko pokvareno srce (Levit i svećenik koji ne žele pomoći) i grešnikovu sudbinu (Mojsijev zakon objavljuje da je čovjek grešan, u nemogućnosti ispuniti Božji standard pravednosti), putem prolazi Samarijanac.

Taj čovjek se sažalio nad grešnikom, pristupio mu, te mu povio rane. Naš dragi Spasitelj i Gospodar Isus jest taj Samarijanac!!

     Tko vas je volio kad ste bili izgubljeni grešnik? Tko se sažalio?

Ef 2:4-5
Ali Bog, koji je bogat milosrđem, zbog svoje velike ljubavi kojom nas je ljubio, i to dok još bijasmo mrtvi u grijesima, oživio nas je zajedno s Kristom (milošću ste spašeni).

     Tko vas je tražio i pristupao vam nježno?

Rim 3:10-12
Kao što je pisano: "Nema pravednoga, ni jednoga, nema onoga tko razumije, nema nikoga tko traži Boga, svi su zastranili, zajedno su postali beskorisni: nitko da čini dobro, nema ni jednoga."

Hoš 12:4
Privlačio sam ih konopcima ljudskim, uzicama ljubavi: bijah im kao oni koji skidaju jaram s njihovih čeljusti, i hranu sam im davao.

     Tko vam je, nakon što vas je spasio, povio rane?

Ef 1:6-8
...na hvalu slave svoje milosti, u kojoj nas je učinio prihvaćenima u Ljubljenome, u kome imamo otkupljenje po njegovoj krvi, oproštenje grijeha, prema bogatstvu njegove milosti, u kojoj je obilovao prema nama u svoj mudrosti i razumjevanju...

Nakon toga, stavio ga je na magarca, odveo ga do svratišta i pobrinuo se za njega. Platio je za njegovu brigu pri odsustvu i svojom riječju dao garanciju da će nadoknaditi svaki nepredviđeni trošak.

     Isus nas je doveo Bogu, koji je postao naš Otac.

Iv 14:6
..."Ja sam put, istina i život: nitko ne dolazi k Ocu, osim po meni."...

     Isus se i pobrinuo za nas, davši nam svoga Duha Svetoga, koji je naš Tješitelj i boravi u nama dok se Isus ne vrati po nas. To znači da smo, u Njegovu odsustvu,  zbrinuti i pokriveni.

Iv 14:17b
...ali vi ga poznajete; jer s vama boravi i u vama će biti.

Ef 4:30b
...kojim ste zapečaćeni za dan otkupljenja.

Iv 14:3b
...ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete tamo gdje sam ja.

Rim 4:7-8
"Blagoslovljeni su oni kojima su oproštena bezakonja i kojima su pokriveni grijesi. Blagoslovljen je onaj čovjek kojemu Gospodin neće uračunati grijeh."

Rim 5:1
Opravdani, dakle, vjerom, mir imamo s Bogom po Gospodinu našemu Isusu Kristu.

Rim 8:38-39
Jer uvjeren sam da nas ni smrt ni život, ni anđeli, ni vlasti, ni sile, ni ovo sadašnje ni ono buduće, ni visina ni dubina, niti ikoje drugo stvorenje, neće moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.


Slava našem Gospodinu Isusu Kristu, koji nam je darovao Vječni život prolivši svoju dragocjenu krv za oproštenje naših grijeha!!

I sjetite se: On je vjeran čak i kad vi niste, kad ga svojim djelima i životom sramotite!!

2. Tim 2:11-13
Vjerodostojna je ova riječ: Jer ako smo zajedno s njime umrli, zajedno s njime ćemo i živjeti; ako trpimo, s njime ćemo vladati; ako ga se odreknemo, i on će se nas odreći; ako mi ne vjerujemo, on svejedno ostaje vjeran: ne može sebe zanijekati. (jer je jedno s nama - 1kor 6:17)


Slava Bogu na njegovoj vjernosti i vječnoj ljubavi! Neka nas ta misao privede bliže njemu i neka nam srce bude još zahvalnije i odvojenije za njega!

subota, 5. svibnja 2018.

Življenje u Božjoj volji

1. Solunjanima 5:16-18

Uvijek se radujte. Neprestano se molite. U svemu zahvaljujte, jer je to za vas volja Božja u Kristu Isusu.


Kršćani bi se uvijek trebali radovati jer je to Božja volja za nas. Međutim, često su okolnosti u našim životima takve da je teško biti radostan. Upravo zbog toga smo pozvani da ne gledamo u svoje okolnosti, jer naša radost ne ovisi o njima. Naša radost ovisi isključivo o Kristovom svršenom djelu na križu Golgote, po kojem nas je spasio od vječne odvojenosti od Boga u paklu i učinio nas Njegovom ljubljenom djecom, sa svim pogodnostima i blagoslovima koje taj novi identitet donosi. Kao što je Gospodin Isus rekao: "Ne radujte se zato što vam se duhovi pokoravaju, već se radije radujte što su vam imena zapisana na nebesima" (Lk 10:20). Okolnosti se mijenjaju, ali ta istina uvijek ostaje čvrsta i nepromjenjiva.

Kršćani su pozvani da mole "bez prestanka". To ne znači da moramo konstantno moliti i nikada ne učiniti ništa drugo, dapače, kršćanski život se sastoji od mnogih drugih područja osim molitve, kao što je svakodnevni posao, služenje, svjedočenje itd. Moliti bez prestanka znači da moramo imati razvijen molitveni život, molitva bi nam trebala biti prirodna poput uzimanja hrane i vode. Život kršćana bi trebao biti ispunjen duhom molitve i trebali bi biti spremni moliti u svakom trenutku, svjesni toga koliko smo ovisni o Bogu i Njegovoj milosti (Mt 7:7-11, 26:41; Lk 18:1-5). Gospodin Isus, iako je na zemlji bio ne samo potpuni čovjek, već i potpuni Bog, mnoge sate je provodio nasamo s Ocem u molitvi. Koliko je više molitva potrebna nama!

Kršćani bi stalno trebali živjeti životom u kojem se očituje zahvalnost. To je jednostavno kada nam sve okolnosti idu na ruku i kada se sve odvija po našim željama. Ali što kada nije tako? Vrlo brzo mrmljanje i prigovaranje zauzme mjesto zahvalnosti. Nezahvalnost je jako ozbiljna stvar. Zbog nje su Izraelci oštro kažnjavani u pustinji, a mi bismo trebali izvući pouke iz toga. Tekst nam govori da zahvaljujemo "u svemu". Dakle, ne samo kada sve ide prema planu, već i kada se nađemo u kušnjama. To je jako teško razumjeti. Ali, upravo zbog toga, moramo svakodnevno obnavljati svoj um biblijskim istinama koje govore da su kušnje, iako bolne i neugodne, za nas zapravo dobre, koliko god je to teško shvatljivo (1. Kor 10:13). Mi moramo doći u stanje u kojem ćemo moći ne samo podnositi kušnje, već se u njima i radovati i biti na njima zahvalni (Jak 1:2-3).
To je istinski život pobjede koji donosi slavu našem nebeskom Ocu.

srijeda, 18. travnja 2018.

Obnova uma

Rimljanima 12:2

I ne suobličujte se ovome svijetu, nego se preobražavajte obnavljanjen svoga uma: da možete prosuditi što je to dobra i ugodna i savršena volja Božja.

Apostol Pavao nas poziva da se odvojimo od ovoga svijeta. Pritom ne misli na fizičko odvajanje od svijeta koji nas okružuje, već na odvajanje od svjetovnog sustava razmišljanja. Naš je um zatrovan svjetovnim sustavima vrijednosti, ispraznom filozofijom i tjelesnim načinom razmišljanja. Zbog toga smo pozvani da svakodnevno preobražavamo svoj um, odnosno, način na koji razmišljamo i uskladimo se s Božjim načinom razmišljanja, hraneći se  proučavanjem Božje Riječi i podlažući se njezinim uputama. Jedino na taj način možemo uistinu ispravno rasuditi što je Božja volja za nas. Dakle, spoznaja Božje volje nije stvar nadnaravnih objava, snova i vizija ili nekakvih mističnih disciplina. To je nešto do čega se dolazi ispravnim rasuđivanjem, koje je disciplina uma. Da bismo mogli na ispravan način rasuđivati, moramo biti dobro upoznati s Božjim istinama i u skladu s njima svakodnevno mijenjati svoje obrasce razmišljanja i djelovanja.

Posvećenje

1. Solunjanima 4:3a

Ovo je, naime, volja Božja, to jest vaše posvećenje...


Božja je volja za nas da budemo sveti kao što je on svet (1. Pet 1:15-16). Riječ "posvećenje", zapravo, znači "odvojenje". Odvojenje od svijeta za Boga. Božja Riječ kaže da je naše posvećenje djelo Duha Svetoga koji prebiva u svakom nanovorođenom kršćaninu (2. Sol 2:13; 1. Pet 1:2). Naš dio se sastoji u tome da se vlastitom odlukom svakodnevno odlučujemo odvajati, prije svega, od grijeha, a zatim i od svjetovnih obrazaca razmišljanja i djelovanja. Kao što svjetlo nema ništa s tamom, tako ni sveti Bog nema ništa s grijehom. Ne možemo biti u zajedništvu s Bogom i očekivati da nas Gospodin blagoslovi na našim putevima sve dok i dalje uživamo u požudama ovoga svijeta koji prolazi (1. Iv 2:15-17; Jak 4:4).

Na koji se način odvija posvećenje? Gospodin Isus je po tom pitanju vrlo jasan, kada u svojoj velikosvećeničkoj molitvi govori Ocu: "Posveti ih ISTINOM svojom; tvoja je RIJEČ istina" (Iv 17:17). U 5. poglavlju poslanice Efežanima apostol Pavao kaže da je Krist uzljubio Crkvu i sama sebe predao za nju, "da je posveti očistivši je kupelju vode, U RIJEČI, kako bi je priveo sebi kao slavnu crkvu, bez ljage ili bore ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane" (Ef 5:25-27). Dakle, posvećenje bez poznavanja istine, a istina je Božja Riječ, nije moguće. Na koji se god način ljudi pokušali posvećivati, bilo postom, bilo molitvom, odlaskom u pustinju ili zatvaranjem u samostane, bez poznavanja istine objavljene u Bibliji i bez podlaganja toj istini, ništa od toga im neće koristiti. Bog svoj narod posvećuje kroz Riječ, silom Duha Svetoga.

nedjelja, 18. veljače 2018.

Istinska radost

Lk 10:17-20

I vratiše se Sedamdesetorica s radošću, rekavši: "Gospodine, čak nam se i zlodusi pokoravaju u tvoje ime." I reče im on: "Gledao sam Sotonu gdje kao munja pada s neba. Evo, dajem vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i nad svom silom neprijateljevom: i ništa vam uopće neće nauditi. No ne radujte se tome što vam se pokoravaju duhovi, nego se radije radujte zato što su vaša imena zapisana na nebu."


Ljudska je povijest prepuna velikih postignuća. Postoji nešto u čovjeku što ga tjera da istražuje svijet oko sebe i da u svemu što zaokuplja njegovo zanimanje postigne što više i ode što je dalje moguće. Iz te njegove čežnje da shvati na koji način sve u njegovoj okolini funkcionira nastali su mnogobrojni izumi koji su poboljšali kvalitetu življenja i od kojih čovječanstvo ima koristi sve do danas.
Međutim, upravo taj nagon da postigne što više čovjeku je postao zamkom. Naime, čovjek je postao toliko vezan za postignuća da je u njima počeo nalaziti svoju vrijednost.

Svijet čovjeku nameće uspjeh pod svaku cijenu. Sa svih strana svakodnevno smo bombardirani pritiskom da učinimo nešto od svojih života, da "uspijemo". To počinje u najranijoj dobi. Ljudi žele upisati svoju djecu u najbolje vrtiće, upisati ih u najbolje škole kako bi im pružili najbolje obrazovanje i osigurali im prednost u utrci za uspjehom. Sve su to plemenite želje, no, s vremenom, taj pritisak se prenosi na djecu i, uskoro, djeca više nemaju vremena biti djeca. Sve ranije ulaze u uloge odraslih gdje se sve svodi na to koliko novca zarađuju, kako su obučeni, jesu li popularni, imaju li nekoga s kime su u vezi i sve će učiniti za svojih pet minuta slave.

Zašto je to tako? Zato jer se ljudski sustav vrijednosti temelji na uspjehu: ako si sposoban, uspješan i popularan u očima svijeta, tada vrijediš, a ako nisi, bezvrijedan si. U takvom sustavu, čovjek će ići do krajnjih granica i učiniti sve što je moguće da bi bio prihvaćen. Mnogi su spremni pregaziti sve moralne vrijednosti, čak i unesrećiti svoje bližnje kako bi to ostvarili.
Ljudski identitet je neraskidivo vezan za postignuća.

U tekstu koji je pred nama, Gospodin Isus daje rješenje za taj veliki čovjekov problem.
Naš Spasitelj poslao je sedamdesetoricu svojih učenika da idu pred njim po gradovima i selima te propovijedaju evanđelje o kraljevstvu Božjem. Dao im je vlast da ozdravljaju bolesne i izgone zle duhove. To je za njih bio velik zadatak, ali oni su ga obavili besprijekorno. Kada su se vratili da Gospodinu podnesu izvještaj, bili su presretni. Radovali su se uspjehu svoje misije i s velikim oduševljenjem pričali o tome kako im se čak i zlodusi pokoravaju u Isusovo ime.
Međutim, Gospodin Isus je znao da bi ti uspjesi za njih mogli biti dvosjekli mač. Da, sada je sve išlo daleko bolje od njihovih najljepših očekivanja, misija je odrađena prema planu i sve su im okolnosti išle na ruku. Ali što kada sve ne ide tako glatko?

 Isus je znao kroz što će njegovi učenici prolaziti kada on više ne bude s njima. Dok je on bio u njihovoj blizini, štitio ih je i brinuo za sve njihove potrebe. Sve sotonske i ljudske sile bile su usmjerene protiv njega i njegovi su učenici do sada iskusili tek mali dio progonstava. Međutim, Isus je znao da je to vrijeme na isteku i da će, nakon njegove smrti i uskrsnuća, sva neprijateljska sila biti usmjerena protiv njih. Zbog toga ih, prije nego što ode, želi naučiti još jednu, možda i najvažniju lekciju.

Iako su sva njihova postignuća uistinu hvalevrijedna i zbog njih se trebaju veseliti, to nije ono što će im donijeti istinsku, neprolaznu radost.
Koliko smo samo puta čuli onu uzrečicu koja se, poput mantre, svakodnevno ponavlja u svijetu koji nas okružuje: "Samo budi ono što jesi"? Ali, svijet čovjeku ne daje odgovor na ono glavno pitanje: "Tko sam ja?" Ljude svijet potiče da budu ono što jesu, ali ne daje im identitet koji će im donijeti osjećaj vrijednosti, oni ga vlastitim snagama moraju stvoriti i taj identitet ovisi o tome koliko su u tome uspjeli. Ako netko svoju vrijednost vidi u tome da je u braku, njegov identitet će ovisiti o tome ima li suprugu/supruga. Vidi li netko svoju vrijednost u poslu, njegov identitet i osjećaj vrijednosti bit će usko vezan za to ima li posao i koliko je u njemu uspješan. Čak i kršćanin koji svoj identitet temelji na službi koju obavlja za Gospodina, bit će sklon procjenjivati svoju vrijednost prema uspješnosti te službe.

Zbog toga se naš Gospodin želio pobrinuti da njegovi učenici dobro shvate tajnu prave, nepomućene i trajne radosti.
Samo činjenica da su im imena zapisana na nebesima, da su Božja djeca, spašena vjerom u Isusa Krista, može donijeti takvu vrstu radosti. To je radost koja ne ovisi o tome što čine i koliko uspjeha postižu, već radost koja ovisi o njihovom identitetu, o tome tko su. Taj identitet je vječan i nisu ga ničime zaslužili, niti su ga svojim djelima postigli. To je identitet koji je Isus Krist zaslužio za njih, on je taj koji ga je postigao i koji im ga je darovao. Ne postoji čovjek, demon ili okolnost koja to može promijeniti. To je, zapravo, ono čvrsto sidro zbog kojeg možemo podnijeti sve nedaće i ostati radosni u kušnjama.

Nije li to predivno? Nije li to oslobađajuće? Koliko je nas kršćana zaboravilo na tu činjenicu, te i dalje pokušavamo vlastitim trudom i djelima zaslužiti nešto što je nezasluživo? Koliko nas je prevareno lažnim vrijednostima ovoga svijeta i dalje pokušavamo naći vlastitu vrijednost u postignućima, umjesto da se radujemo i počivamo u našem identitetu koji je Gospodin Isus toliko skupo platio i dao nam ga kao dar kada smo povjerovali u Evanđelje? Previše, bojim se.

Ljubljeni, to ne bi trebalo biti tako. Pođimo na putovanje kroz nepogrešivu Božju Riječ u kojoj je zapisana prava istina. Svijet ima svoje zakonitosti i svoje tijekove, ali mi nismo od ovoga svijeta. Mi se ne bismo trebali suobličavati ovome svijetu nego se preobražavati obnovom svoga uma da uzmognemo rasuđivati što je volja Božja: što je dobro i ugodno i savršeno (Rim 12:2).

Pogledajmo samo koliko nam je bogatstvo priskrbio Bog po Gospodinu Isusu Kristu.
Božja Riječ kaže da smo: djeca Božja (Iv 1:12; Gal 3:26; 1.Iv 3:1), izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti narod (1.Pet 2:9; Otk 1:6, 5:10), sugrađani svetih i ukućani Božji (Ef 2:19), prebivalište Božje u duhu (Ef 2:22; 1.Pet 2:5), svjetlo svijeta i sol zemlje (Mt 5:13-14; Ef 5:8; Fil 2:15), uskrsli s Kristom i posjednuti s njim na nebesima (Ef 2:1-6; Kol 2:13, 3:1); baštinici Božji i subaštinici Kristovi (Rim 8:16-17; Gal 4:7)...

Kakva veličanstvena realnost! Kakav li samo čudesan identitet imamo mi koji vjerujemo u Krista! I ništa od toga ne ovisi o nama, ništa nismo sami postigli niti to možemo. Sve nam je to dano kao dar od Boga, kojemu se svidjelo ka slavi privesti mnoge sinove i kćeri (Heb 2:10).

U oceanu različitih svjetonazora, sustava vrijednosti i filozofija, među različitim "bogovima" i religijama, Isus Krist stoji kao svjetionik, potpuno jedinstven i različit od svega što postoji. Jedino on čovjeku daje identitet i osjećaj vrijednosti koji se ne temelji na tome što čovjek čini. Jedino Krist daje čovjeku identitet i vrijednost na temelju onoga što je on sam učinio za čovjeka. Na tržištu, vrijednost nečega ovisi o cijeni koju je netko spreman za to platiti. Cijena koja je za nas plaćena je neprocjenjiva: sveta i dragocjena krv Jaganjca bez mane, Sina Božjega, Isusa Krista, našega Gospodina i Spasitelja. Radujte se, Božji sveti! Ponavljam, radujte se! Naša su imena upisana na nebesima! Aleluja!

Priča o dva čovjeka

Lk 23:32-43

A vodili su i drugu dvojicu, zločince, da ih pogube s njim. Kada su došli na mjesto zvano Lubanja, razapeše ondje njega i zločince: jednoga zdesna, a drugoga slijeva. Tada Isus reče: "Oče, oprosti im; jer ne znaju što čine." I razdijeliše halje njegove i baciše kocku. I stajaše ondje narod gledajući. Zajedno s njima rugahu mu se i glavari, rekavši: "Druge je spasio; neka spasi sam sebe, ako je on Krist, izabranik Božji." A rugahu mu se i vojnici prilazeći mu, nudeći ga octom i govoreći: "Ako si ti kralj Židova, spasi sam sebe." A bijaše i natpis iznad njega, ispisan grčkim, latinskim i hebrejskim slovima: OVO JE KRALJ ŽIDOVA. Jedan od obješenih zločinaca pogrđivaše ga, rekavši: "Ako si ti Krist, spasi sebe i nas." A drugi ga prekori, rekavši: " Zar se ne bojiš Boga ni ti koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi, jer primamo ono što smo djelima zaslužili: ali ovaj ništa loše nije učinio." I reče Isusu: "Sjeti me se, Gospodine, kada dođeš u svoje kraljevstvo." I reče mu Isus: "Zaista, kažem ti: Danas ćeš biti sa mnom u raju."


Ovo je jedan od najpoznatijih i najdirljivijih biblijskih izvještaja. Na ovome izvještaju temeljene su brojne predivne propovijedi kroz povijest. Kada na internetu ili nekom drugom mediju naiđete na te propovijedi, uglavnom su poznate pod nazivima poput: "Priča o dva razbojnika", "Priča o dobrom i lošem razbojniku" ili nesto slično tome. Naziv ove propovijedi je: "Priča o dva čovjeka". Zašto? Zato što ova priča seže mnogo dalje od dvojice zločinaca koji su se zatekli na određenom mjestu u određenoj točki vremena. No, doći ćemo do toga kasnije.

Što možemo reći o ovoj dvojici zločinaca?
Možemo li znati tko su oni bili? Što su učinili? Koji je, zapravo, bio njihov zločin zbog kojeg su zaslužili tako okrutnu kaznu kao što je smrt razapinjanjem na križu? Tko je od njih bio bolji, a tko lošiji čovjek? Tekst nam o tome ne govori ništa. Jedino što o toj dvojici znamo jest da su bili "zločinci", to je jedini njihov opis kojim raspolažemo (u Mt 27 i Mk 15 naziva ih se "razbojnicima").
Na početku su ti ljudi u potpuno istom položaju i potpuno istog stajališta. Naime, iako u Lukinom evanđelju to nije zabilježeno, u Matejevom i Markovom evanđelju stoji da su obojica, premda u jednakoj situaciji kao i Isus, zajedno sa svećeničkim glavarima, pismoznancima, starješinama, rimskim vojnicima i ostalom svjetinom i slučajnim prolaznicima, vrijeđali, pogrđivali i ismijavali raspetog Krista.
Međutim, primjećujemo kako se u određenom trenutku dvojica zločinaca razilaze, i u stavu jednoga od njih dolazi do drastične promjene. Koji je razlog tome?

Prije svega, moramo uzeti u obzir okolnosti u kojima se nalaze.
Smaknuće razapinjanjem na križ je bila osobito ponižavajuća i okrutna metoda kažnjavanja, jedna od najstrašnijih u čitavoj ljudskoj povijesti. Namjerno je osmišljena kako bi osuđenicima na smrt povećala muke i produljila vrijeme umiranja. Nastala je u antičko doba, koristili su je Medijci, Perzijanci i Feničani, a Rimljani su je doveli do savršenstva. Kažnjenici su često prvo bili bičevani, a zatim bi poprečnu gredu križa, težine oko 45 kilograma, nosili do mjesta smaknuća. Ruke i noge bi im bile pričvrsćene za križ čavlima duljine oko 13-18 centimetara. Potpuno razgolićeni, predstavljali su prizor svima koji bi se tamo zatekli. Viseći na križu, težina tijela bi im pritiskala pluća, tako da je svaki udisaj predstavljao pravu muku. Probodenim nogama bi se upirali o uzdužnu gredu križa kako bi mogli udahnuti zrak. Kažnjenici bi tako, ponekad, umirali danima, i to od gušenja, zastoja rada srca, iscrpljenosti ili sepse. Kada bi željeli ubrzati smrt osuđenika, rimski vojnici bi im željeznom palicom polomili noge kako se više ne bi mogli podizati da udahnu zrak. Uslijed toga bi se ubrzo ugušili.
To su patnje koje je nama, koji živimo u ovom vremenu, teško uopće i zamisliti. Međutim, za dvojicu zločinaca na križu sve ove patnje su, istovremeno, i velika šansa.

Nama se, ponekad, teško s time pomiriti, no patnja ima svoje mjesto u Božjem planu. Bog ne uzrokuje patnju, ali je ona instrument kojim se On služi kako bi slomio čovjekov ponos.
Medutim, u ljudskoj prirodi postoji jedan veliki problem. Patnja može slomiti ljudski ponos, ali, jednako tako, može i otvrdnuti čovjekovo srce.
Primjećujemo da jedan od zločinaca ne posustaje u svojem ponosu i, uslijed svega što mu se događa, njegov je bunt sve jači. On se, bez obzira na sve, čvrsto drži svojeg "JA". U njegovim riječima: "Ako si ti Krist..." jasno se očituje nevjera.
S druge strane, onaj drugi zločinac doživljava otkrivenje i kod njega možemo primjetiti dvije ključne stvari.
1. Shvatio je tko je ON.
U njemu više nema nikakve sumnje. Ne postoji više ni najmanja iluzija. Prolazeći kroz patnju križa, vrteći film svog života, jasno je, možda prvi put u svom životu, mogao vidjeti sama sebe u pravome svjetlu. Shvatio je da je zločinac koji je pravedno završio tu gdje jest, da je svojim djelima i svojim životom zaslužio samo Božju i ljudsku osudu.
2. Shvatio je tko je ISUS.
Nećemo nikada moći saznati kako se to dogodilo. Je li vidio kako Krist bez riječi i bez opiranja dopušta da ga pljuju i vrijeđaju i vode ga "kao janje na klanje" (Iz 53:7)? Je li čuo kako naš raspeti Gospodin moli za ljude koji su ga razapeli? Možda ga je nekoć čuo propovijedati o Kraljevstvu Božjem pa je sjeme koje je bilo posađeno sada uzraslo? Možda je sve od navedenog, a možda i ništa od toga. U svakom slučaju, okrenuo je svoje izmučeno lice prema Isusovu i zavapio: "Sjeti me se, Gospodine, kada dođeš u svoje kraljevstvo." I Gospodin mu je uzvratio: "Zaista, kažem ti: Danas ćeš biti sa mnom u raju."
Zločinac je povjerovao i bio je spašen.

Ako se sjećate, na početku smo ustanovili da ne znamo ništa o ovoj dvojici zločinaca. Tko su bili, koji je od dvojice bio bolji, zašto su završili tu gdje jesu. Nemamo odgovor na ta pitanja, ali to, na kraju, nije ni važno. Oni su potpuno jednaki pred Bogom. Jedina razlika među njima, razlika koja je odredila njihovu vječnu sudbinu, je ta što je jedan od njih povjerovao i bio spašen, dok drugi nije povjerovao i propao je zauvijek.
Znate, to je i danas, kao i prije dvije tisuće godina, jedina razlika među ljudima. Svi smo mi pred Bogom jednaki. Istina, neki su bogatiji od drugih, neki su viši od drugih, neki su privlačniji od drugih, neki su sposobniji od drugih, neki su inteligentniji od drugih, neki su, pak, sretniji od drugih i da, neki su i pošteniji od drugih. Ali, svi smo isti pred Gospodarom cijele Zemlje. Što god mislili o sebi i o drugima, svi smo mi kao ona dva čovjeka na križu. Oni su, zapravo, slika čitave ljudske vrste.
1. Obojica su zločinci
"Svi su sagriješili i lišeni su Božje slave..."
"Nema pravedna ni samo jednoga..."
Kao Adamovi potomci, nasljedovatelji smo njegove grešne naravi (Rim 5:18-19).
2. Obojica zaslužuju smrt (Rim 6:23a)
3. Obojica su osuđena i razapeta s Kristom (Rim 6:6)
Isus Krist je razapet i umro za svakog čovjeka (Iv 3:16; Heb 2:9; 1.Iv 2:2). Ali, samo onaj koji povjeruje i obrati se, kao onaj "dobri razbojnik", će i živjeti s Njim u vječnosti.

Jedini razlog zbog kojeg sam danas ovdje i pišem sve ovo je taj što je Bog učinio da i ja, kao onaj razbojnik na križu, shvatim tko sam: zločinac koji je svojim životom i djelima zaslužio samo osudu i vječnu propast. I učinio je da shvatim tko je Isus Krist. Moj Gospodin i Spasitelj, savršena zamjenska žrtva, onaj koji je, za moje grijehe, na križu kažnjen i ubijen umjesto mene i treći dan uskrsnuo da bih ja bio opravdan. Onoga trenutka kada sam povjerovao u to, Kristova smrt je uračunata kao moja smrt, a Kristova pravednost je uračunata kao moja pravednost. Kada jednoga dana napustim ovaj svijet, znam kamo idem: u naručje svoga Gospodina.

Sada vam želim postaviti pitanje: Što je s vama? Kada Smrt pokuca na vaša vrata, znate li gdje ćete završiti? Koji ste vi od one dvojice razbojnika? Čitate li sve ovo i svejedno odbijate povjerovati da je Isus Spasitelj kojeg očajnički trebate? I dalje se uzdajete u svoje ideje i planove, u svoje "JA"? Ili ste kao onaj razbojnik koji je uvidio svoje beznadno stanje i spremni ste zavapiti: "Sjeti me se, Gospodine..."?
Kao i apostol Pavao, zaklinjem vas, izmirite se s Bogom! Postoji samo jedan Put, samo preko Isusa Krista možete doći Bogu!
"Duh (to je Duh Sveti) i mladenka (to je Crkva) govore: 'Dođi.' I neka onaj tko čuje, kaze: 'Dođi.' I neka dođe onaj tko je žedan. I tko god hoće, neka zagrabi vodu života besplatno." (Otk 22:17)

četvrtak, 8. veljače 2018.

Vrata & put

Što su to vrata? A što je to put? Čitajući Ivanovo evanđelje doznajemo da je sam Gospodin Isus ta "vrata" (Iv 10:7) i taj "put" (Iv 14:6). Sinoptička evanđelja, također, spominju "vrata i put" u vezi s Gospodinom, samo u malo drukčijem svjetlu. U čemu je, zapravo, razlika? 

Mnogi  koji vjeruju u gubitak spasenja citiraju ove dijelove Pisma kako bi potkrijepili taj nauk . Međutim, proučimo pobliže ovu temu.


Mt 7:13-14
Uđite na uska vrata; jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji na njih ulaze: jer uska su vrata i uzak je put koji vodi u život i malo ih je koji ih nalaze.

Lk 13:23-24
Tada mu netko reče: Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju? I reče im on: Trudite se da uđete na uska vrata: jer će mnogi tražiti da uđu i neće moći.

Klasično tumačenje ovih redaka od strane kršćana koji vjeruju u gubitak spasenja zvuči ovako: spašeni ste, ali sada morate ustrajati i hodati uskim putem, jer, ako promašite i hodate široko otpast ćete od Boga i na kraju nećete biti spašeni, završit ćete u paklu. IZGUBIT ćete spasenje! No, je li to uistinu tako?

Dopustimo da riječi apostola Ivana dopune sliku. Naime, u Ivanovom evanđelju čitamo:

Iv 10:7,9
Stoga im Isus ponovno reče: Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Ja sam vrata: ako tko kroz mene uđe, bit će spašen; i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.


Zbog čega ove dvije, gotovo paralelne misli donose konfuziju? Dopustite da podijelimo s vama svoje viđenje.

Retci u Matejevom i Lukinom evanđelju, zapravo uopće ne govore o gubitku spasenja, nego o Isusu kao jedinom Spasitelju i otkupitelju čovječanstva. Naime, jedino je njegovo ime dano ljudima za spasenje (Dj 4:12). On je taj uski put i uska vrata koja moramo pronaći u moru mnogobrojnih đavolskih religija i nauka. Pored toliko lažnih vrata i puteva, teško je naći prava. Zbog Sotonine obmane neki će čak misliti da su i našli prava vrata, međutim, kad ih životni dah napusti, doživjet će razočarenje (Mt 7:21-23). To se ponajprije odnosi na ljude koji su žrtve kultova s kršćanskim predznakom.

Evanđelja opisuju učenike prije raspeća i uskrsnuća njihovog i našeg Gospodina. Naime, dok Duh Sveti još nije bio izliven na Zemlju, a samim time nitko ni nije mogao biti nanovorođen i zapečaćen Duhom Svetim, učenici su zaista morali hodati besprijekorno u poslušnosti Božjim zapovjedima (Lk 1:6, Rim 2:13). Međutim, nakon Uskrsnuća, te izlića Duha Svetoga na zemlju, vjerom u zastupničku žrtvu našeg Spasitelja, ušli su kroz uska vrata, te došli na uski put. Sam Gospodin se naziva vratima, koja su, nakon što smo ušli, zapečaćena (Ef 1:13) Njegovim Duhom, koji nam je po obećanju dan (Iv 7:39).

Iz izloženog slijedi da je to jedino tumačenje navedenih redaka iz Matejevog i Lukinog evanđelja, koje sada, kao kršćani koji žive u rasporedbi milosti Božje, možemo smatrati ispravnim. Poziv na hodanje uskim putem može se gledati samo kao uputa za naše posvećenje; naime, Božja je volja da hodamo sveto i pravedno, ne udovoljavajući požudama tijela kao pogani koji ne poznaju Boga. To je, iz našeg gledišta, uzak put, ali put koji donosi blagoslov i hod u zajedništvu s Bogom, te život koji dopušta Duhu Svetome da se manifestira svojim plodovima (Gal 5:22-23), dok mi nosimo svoj križ.

 Pozivamo, dakle, Duhom Svetim natopljenim riječima dragoga brata Kefe:

1 Pet  1:14-16
Kao poslušna djeca ne suobličujte se prijašnjim požudama u vašemu neznanju, nego, kao što je svet onaj koji vas je pozvao, tako i vi budite sveti u svome ponašanju; jer pisano je: "Sveti budite, kao što sam ja svet."




srijeda, 31. siječnja 2018.

Probodene ruke i prijatelji

"K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše." (Iv 1:11)

Uvod evanđelja po Ivanu otkriva nam strašnu činjenicu: Gospodin Isus, obećani Mesija izraelskome narodu, kako čitamo u Starome zavjetu (Pnz 18:18, Iza 9:6, Mih 5:2), nije prepoznat od strane svoje braće po tijelu (Rim 9:5a). Tragedija je utoliko veća poradi baštine, tj. veličine i ozbiljnosti onoga što im je povjereno od Boga koji se zove njihovim imenom, kako čitamo u 9. poglavlju poslanice Rimljanima od 4.-5. retka: "...njihovo je posinstvo, i slava, i savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; njihovi su oci, od njih je i Krist po tijelu došao (kako smo ranije i rekli)...". Ova vrlo tužna činjenica, na koju nas u svojoj poslanici, nadahnut Duhom Svetim, podsjeća apostol Pavao, samo je podsjetnik na tužnu besjedu samoga Gospodina (Lk 19:42) prilikom ulaska u Jeruzalem na magarcu, ispunivši tako proročanstvo proroka Zaharije (Zah 9:9), koje je samo jedno u nizu ispunjenih proročanstava o dolasku Mesije. 

Nažalost, Izrael kolektivno, kao nacija, nije prepoznao svoga obećanog i dugo iščekivanog Mesiju, unatoč silnim proročanstvima svetih spisa, koja su njima  povjerena. Međutim, čitamo da su ipak postojali neki koji su ga prepoznali i vjerovali u njega. Ta nevjera Izraela kao nacije i njihovih vođa, očitovala se u najpoznatijem događaju u cjelokupnoj ljudskoj povijesti: u razapinjanju Isusa iz Nazareta na križu, zajedno s dvojicom zločinaca, u kojem je, također, sudjelovala i poganska (rimska) izvršna vlast koja je tada vladala Judejom. Tim događajem, koji je utjecao na metodu datiranja povijesnih događaja (prije Krista i poslije Krista), otvorena su vrata za nove poteze iz Božjeg arsenala, koji su utjecali na tijek povijesti. Točno pedeset dana kasnije, na židovski proročki blagdan Pentekost (Lev 23:15-16), na zemlju je izliven Duh Sveti (Dje 2:1,17-18), baš kako je sam Gospodin Isus najavio, kako čitamo u Ivanovom evanđelju (7:39): "To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega. Tada doista ne bijaše još došao Duh jer Isus nije bio proslavljen."

 Što, zapravo, ovime želimo reći?

U poslanici Rimljanima, u prvom dijelu stiha, čitamo da je Izraelovo odbacivanje izmirenje svijeta (Rim 11:15a). Iz te činjenice proizlazi najuzvišenija istina koju nam je Bog objavio kroz stranice Svetoga Pisma: Božji sin je na križu razapet zbog naših grijeha, poradi grijeha cijeloga svijeta (Iza 53:4-6). Izraelci su, odbacivanjem svoga Mesije, trenutačno, kao nacija, stavljeni po strani u Božjem suverenom planu, kojemu je sada fokus Tijelo Kristovo, to jest, duhovna nacija ljudi koju čine otkupljenici iz svakoga plemena, puka, jezika i naroda (Gal 3:28), koji su se pouzdali u to Kristovo djelo (među njima i neki od djece Izraelove koji su prepoznali svoga Mesiju) za njih na križu (Rim 3:23-26).

Znači, redak Iv 1:11 nam govori o odbačenom bratu (sjetimo se Josipa i kako su njega braća prezrela), dok u Iv 1:12 čitamo: "A svima koji ga primiše on dade moć da postanu djeca Božja, onima koji vjeruju u njegovo ime." Oni koji su ga primili smo mi, njegova Zaručnica, rođeni odozgo, od Duha Svetoga.

Slava Bogu što nam je otvorio srca da možemo vidjeti ljepotu i veličanstvo Gospodina Isusa i što po njegovoj krvi imamo oproštenje grijeha i život vječni (Kol 1:14, 1.Iv 5:13).

Također se, kao djeca Božja, možemo radovati što  Gospodin nije zaboravio na svoj narod Izrael, jer nam drugi dio stiha poslanice Rimljanima (Rim 11:15b) govori o njihovom prihvaćanju, a u retku 25 saznajemo da njihovo sljepilo radi odbacivanja Mesije neće biti trajno, nego je prilika nama, iz poganskih naroda, da postanemo djeca Božja! Oni (Izraelci) smatraju se prijateljima, kako Gospodin odgovara na proročko pitanje o ranama na njegovim rukama (Zah 13:6). Gospodin je ranjen u kući svojih prijatelja, premda je odbačen i prodan u smrt. On je pravi primjer, jer on je ljubav koja ne traži svoje (1 Kor 13 stavi Isus umjesto ljubav, nap. a.). Te ruke koje su probodene (Ps 22:16) svjedoče o neizmjernoj Božjoj strpljivosti prema kruni svojega stvorenja, čovjeku, koji opačinu pije kao vodu, koji je buntovna i pokvarena srca, kako na jednom mjestu kaže Job (Job 15:16). Ipak, usprkos svemu tome, Bog se bavi poslom dovođenja ljudi u svoje kraljevstvo (Hoš 11:4).

Kako je briljantan i veličanstven naš Bog! "Jer milost Božja koja donosi spasenje, pojavila se svim ljudima" (Tit 2:11). Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivome, jedinome Bogu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.


nedjelja, 14. siječnja 2018.

Gospodinovi darovi

1. Korinćanima 12:28

I neke je Bog postavio u crkvi: prvo apostole, drugo proroke, treće učitelje, pa čudesa, pa darove ozdravljanja, pomaganja, upravljanja, raznih jezika.


Apostol Pavao u ovome tekstu ne govori: "I postavi Bog u crkvi službu apostola, službu proroka, službu učitelja, itd.", već kaže da Bog postavi apostole, učitelje, proroke, itd. Budući da ih spominje zajedno sa čudesima, iscjeljenjima, pomoći, upravljanjem i jezicima, a to su darovi, iz toga možemo zaključiti da apostol, prorok, učitelj, evanđelist, propovjednik, itd. također nisu službe u klasičnom smislu, već darovi.

Isto tako, ne postoji ni služba iscjelitelja, ni služba čudotvorca. Dakle, jasno je da to nisu nekakve mistične, nevidljive "funkcije", u koje kršćanin treba "ući". To nije ni nekakvo "promaknuće" koje se zaslužuje stažem u crkvi, revnošću ili naročito posvećenim životom, te provjerom i "potvrdom" od strane nadležnih, kao što je to običaj u većini denominacija. Ne funkcioniraju li na taj način i sve svjetovne institucije?

"Služba" je sam kršćanin. Za služenje kršćanina osposobljava i određuje sam Gospodin, udijeljujući mu dar(ove) Duha Svetoga. Nemoguće je da kršćanin ne služi u svome daru, jer dar će se očitovati u svemu što on misli, govori i čini. Primjerice, ako neki brat ima učiteljski dar, on će u svemu što govori ili čini uvijek nastupati kao učitelj, jer je to dio njegovog karaktera i djelovanja Duha Svetoga u njemu. Za to ga nitko ne mora posebno "odrediti" i dati mu "učiteljsku službu".
Ono što je potrebno jest taj dar prepoznati i poticati, kako bi bio na korist Tijelu Kristovu (naravno, sve mora biti u skladu s biblijskim uputama o redu na sastancima crkve, prema 1. Tim 2 i 1. Kor 14). Isto vrijedi i za proroke, evanđeliste, propovjednike, itd.

Na žalost, način na koji se u mnogim crkvama danas određuju službe jasno pokazuje da smo nekako izgubili jednostavnost i razumijevanje te istine i priklonili se načinu razmišljanja ovoga svijeta.
Neka nam Gospodin podari milost da možemo uvidjeti i ispraviti svoje pogreške.

subota, 6. siječnja 2018.

Savršena ljubav

1. Ivanova 4:18

Straha nema u ljubavi, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah uključuje kaznu, a tko se boji, nije savršen u ljubavi.


Ljubav je temelj svega u životu kršćana. Sve što kršćanin misli, govori i čini, svaki aspekt njegova života proizlazi iz ljubavi. Izvor te ljubavi nije sam kršćanin, već Bog, jer Bog je ljubav (1. Iv 4:8). Čak i sam Gospodin Isus kaže da je ljubiti Boga svim svojim srcem, umom, dušom i snagom prva i najveća zapovijed. Druga zapovijed, koja je slična prvoj, te iz prve, zapravo, i proizlazi, jest ljubiti svoga bližnjega kao samoga sebe (Mt 22:37-39). Ljubav je punina zakona (Rim 13:10).

Naš tekst kaže da u ljubavi nema straha. Ako je ljubav središte svega u životu kršćana i ako sve što kršćanin čini treba biti motivirano ljubavlju, njegov bi život trebao biti slobodan od straha od kazne (Rim 5:1; 8:1).
Međutim, može li kršćanin koji vjeruje u to da može izgubiti svoje spasenje, te na kraju završiti u ognjenom jezeru s nevjernicima, ikada uistinu živjeti na taj način? Tvrdimo da ne može. Kršćanin koji vjeruje u to da može izgubiti svoje spasenje, ako je iskren prema sebi, nikada neće moći živjeti potpuno oslobođen straha od kazne. To je i logično. On u bilo kojem trenutku može prijeći granicu i počiniti grijeh koji mu Bog neće oprostiti, a to je itekako valjan razlog za strah i tjeskobnu brigu. Može li kršćanin u takvom stanju, zapravo, ikada odahnuti i sa potpunom sigurnošću reći da je spašen i da ima vječni život? Tvrdimo da ne može, jer, ako može izgubiti spasenje, onda zapravo nije spašen u pravom smislu te riječi, a ako može izgubiti vječni život, onda taj život nije vječan. U svakom slučaju, ako je to istina, u njegovu će srcu uvijek biti prisutan strah od kazne, a ako je tako, njegovo srce nikada u potpunosti neće biti motivirano ljubavlju, jer, kao što Božja Riječ kaže, u ljubavi nema straha.

Ali, hvala Bogu, Njegova savršena ljubav izgoni svaki strah! Uistinu, tvrdimo da jedino vjernik koji je potpuno siguran u pogledu istine o svom vječnom i nepromjenjivom spasenju, o vječnoj i nepromjenjivoj Božjoj ljubavi prema njemu, koja ne ovisi o vjernikovom hodu i performansama, može biti potpuno oslobođen straha od kazne. Samo takav vjernik može zaista služiti Bogu isključivo iz ljubavi, a to je jedini ispravan motiv srca i način života koji našeg nebeskog Oca raduje.