četvrtak, 26. srpnja 2018.

Otpad Crkve u posljednje dane (Prvi dio)



Ima mnogo drugih tema o kojima bi bilo ugodnije pisati nego o otpadu Crkve u posljednje dane. Bilo bi mnogo lakše govoriti o pozitivnoj temi Božje ljubavi umjesto o nečem tako negativnom kao što je otpad. No, i tu temu treba načeti pošto je dio božje poruke u Bibliji.  U stvari, ova će serija članaka potvrditi da je nemoguće razumjeti Božji plan za posljednja vremena bez razumijevanja o tome što Pismo otkriva o otpadu Crkve u posljednje dane.

Započnimo definicijom otpada. Na grčkom je to tvorenica od dvije riječi: apo, što znači „udaljeno od“ i histēmi, što znači „stajati, zauzeti stav“. Prema tome, otpad znači „stajati udaljeno od“, a odnosi se na udaljavanje od poznate ili prethodno usvojene istine. Predmet otpadništva nema mnogo veze sa stanjem nespašenog svijeta, koji je oduvijek odbacivao Božju istinu i stoga nema od čega otpasti. Točnije, otpadništvo se odnosi na duhovno stanje unutar Božje crkve. Dok bi neki mogli misliti da je otpad u svezi sa nekim izvanjskim faktorom, poput ekonomskog stanja ili meteoroloških (ne)prilika, biblijski otpad je povezan s unutarnjim stanjem Crkve.

Zbog toga što je shvaćanje onoga što Pismo otkriva u odnosu na otpad od iznimne važnosti za potpuno razumijevanje Božjeg plana za posljednje dane, ova serija članaka će istaknuti nekoliko općih karakteristika otpada. One uključuju sljedeće:

                        - otpad je znak posljednjih vremena
                        - Novi zavjet upozorava na otpad u više navrata
                        - snažno utječe na svaku značajniju doktrinu
                        - otpad je unutarnji (u Crkvi)
                        - ne poznaju se granice u odnosu na to koga sve može zahvatiti                      
                        - može se ubrzano odviti
                        - sotona stoji iza njega
                        - razoran je
                        - otažava život Božjih ljudi
                        - možemo se braniti od njega


ZNAK POSLJEDNJIH DANA

Otpad je znak posljednjih dana Crkve. Kada govorimo o znakovima posljednjih dana, mnoge teme nam nadolaze u um, poput povratka Židova u svoju zemlju  ili trenda težnje prema jednoj svjetskoj vladi. Međutim, te vrste znakova se tiču Božjeg budućeg plana za Izrael prije nego za Crkvu. Otpad je još jedan znak, koji se često odvija pred našim nosom, a kojega ne uspijevamo prepoznati kao znak posljednjih vremena.
Otpad je specifičan znak iz Pisma koji ukazuje na to da se Crkva bliži dovršenju svoje zemaljske misije.
            2. Timoteju 3:1 kaže:
„A znaj i to da će u posljednjim danima doći teška vremena“

Ove Pavlove riječi upućene Timoteju su vrlo važne, jer ovo pismo predstavlja Pavlovu posljednju želju i svjedočanstvo. Budući da su napisane tik prije apostolove smrti (2. Tim 4:6), te riječi predstavljaju vrijeme u Pavlovom životu kada je bio vrlo ozbiljan.
Također, ova knjiga, zajedno sa 1. Timotejevom i Titovom knjigom, je pastoralna poslanica dizajnirana tako da mladom Timoteju pruža apostolsku vodilju u tome kako da obavlja službu nadglednika u Božjoj crkvi. Ovdje, Pavao ne predviđa preporod ili probuđenje u posljednje dane, već dolazak opasnih vremena. Kasnije u istom poglavlju Pavao objašnjava;
  „a zli ljudi i zavodnici napredovat će iz zla u gore zavodeći i bivat će zavođeni.“ (2. Tim 3:13).

Dakle, čini se da Pavao u ovom zadnjem pismu očekuje povećano udaljavanje od istine tijekom trajanja razdoblja Crkve.

Predviđanje rasta otpada tijekom sadašnjeg doba se također može vidjeti u osam usporedbi iz Mateja 13. U Mateju 12, očito je da će Izrael odbaciti svog kralja i njegovu ponudu kraljevstva. Izraelovi religijski vođe su čak pripisali Kristova čuda Sotoni (Mt 12:24). Dakle, u Mateju 13, Krist kroz osam usporedbi ocrtava tijek nadolazećeg doba koje se treba dogoditi između Izraelovog odbacivanja kralja i njegovog prihvaćanja sa njihove strane u budućnosti.
To novo doba predstavlja istinu koja još nije objavljena u prošlom otkrivenju (Mt 13:16-17).
Iako obuhvaća razdoblje Crkve (koje se odvija između pentekosta i uzeća crkve), to novo doba se odvija i izvan toga. Započinje sa Izraelovim javnim odbacivanjem Kristovog kraljevstva (prije Djela Apostolskih 2) i završava kada Izrael prihvati svog kralja (nakon uzeća Crkve). Kada se uzmu kao cjelina, tih osam usporedbi opisuje tijek toga novog doba.

Usporedba o sijaču uči da će se Evanđelje propovijedati diljem novog doba sa različitim rezultatima, ovisno o tome kako je pripremljeno srce slušatelja (Mt 13:1-9, 18-23).
Usporedba o žitu i kukolju uči da će biti teško razlučiti između spašenih i nespašenih unutar kršćanstva (onoga što se izjašnjava kao takvo) i da odvajanje među njima neće prestati sve do završetka doba (Mt 13:24-30, 36-43).
Usporedba o gorušičinom zrnu naučava da će kršćanstvo (ispovijedajuće) iskusiti veliki brojčani i geografski rast u odnosu na svoj skromni početak (Mt 13:31-32).
Usporedba o kvascu koji se širi unutar brašna uči da će kršćani doživjeti rastuću moralnu i doktrinalnu korupciju tijekom napretka tog doba (Mt 13:33). Ova je usporedba najvažnija po pitanju predviđanja rastućeg otpada tokom sadašnjeg doba.
Na žalost, mnogi interpretatori promašuju ključnu točku interpretirajući kvasac kao nešto dobro, umjesto kao nešto što je loše.

J. F. Walvoord objašnjava:

„Što predstavlja kvasac? Postmilenijalisti i Amilenijalisti, obično pretpostavljaju, dogmatično, da kvasac ne može predstavljati zlo u ovoj usporedbi, iako se univerzalno koristi da bi predstavljao zlo, kako u Starom, tako i u Novom zavjetu... očitije je negoli ikada prije, u zadnjoj trećini dvadesetog stoljeća, da Evanđelje nije proželo svijet i da zlo prodire u cijelokupnu Crkvu, što je točno ono što Matej 13 naučava. U Starom zavjetu, kvasac se dosljedno koristi kao metafora za zlo... U Novom zavjetu, Isus koristi kvasac kao simbol za izvanjske religiozne forme Farizeja, za nevjeru Saduceja, i za svjetovnost Herodovaca, ali i za zlu doktrinu općenito (Mt 16:6-12; Mk 8:14-21). U Pavlovim pismima, jednako tako, kvasac predstavlja zlo, a tako i u 1. Korinćanima 5:6-8 i Galaćanima 5:7-10. U usporedbi hrana predstavlja ono što je dobro.... međutim, ispovijedajuća crkva (ona koja tvrdi da je prava), prožeta je zlom doktrinom, izvanjskim formama, nevjerom i svjetovnošću, koje teže k napuhavanju Crkve i čine ju naizgled većom, baš kao što kvasac samo napuhava tijesto, ne donoseći ništa što posjeduje pravu vrijednost. Povijest Crkve precizno je ispunila ovo predviđanje, i prava Crkva, iako velika i moćna, je prožeta kvascem zla koji će biti kušan u peći svetog suda na kraju doba... u određenoj mjeri, zlo će se proširiti čak i u... tijelu načinjenom od pravih vjernika u Crkvi, a tako i onih koji će doći ka Kristu nakon uzeća Crkve... čak i pravi vjernici su daleko od savršenstva i moguće im je u nekoj mjeri prigrliti svjetovnost, isprazne vanjske forme i lošu doktrinu.

S. D. Toussaint slično obrazlažući piše:

Rasprava se vrti oko toga što riječ „kvasac“ [zymē] označava. Mnogi tvrde da se kvasac ovdje koristi u dobrom smislu i da simbolizira širenje Evanđelja po cijeloj zemlji. Drugi tvrde da ta riječ predstavlja zlo i da se koristi za ilustriranje rasta zla unutar grupe koja obznanjuje da naslijeđuje kraljevstvo. Ova zadnja interpretacija ima jači oslonac. Ona je u suglasnosti sa doktrinom Pisma u pogledu zlog karaktera kraja doba Crkve i velike nevolje (1. Tim 4; 2. Tim 3; Judina; 2. Petrova 3; Otkrivenje 6-19). Jedna od najvećih podrška za interpretaciju da kvasac govori o zlu je način korištenja te riječi u Pismu. Nedvojbeno kvasac simbolizira grijeh (Iz 12; Lev 2:11; 6:17; 10:12; Mt 16:12; Mk 8:15; Lk 12:1; 1. Kor 5:6-8; Gal 5:9).
Naposlijetku glagol koji se ovdje koristi, „sakriti nešto“ (Mt 13:33)... je jako čudan ako kvasac predstavlja nešto dobro. Mnogo bolje odgovara ako kvasac ima zlokobni učinak.
To je slično ideji u usporedbi o žitu i kukolju. Način na koji žena skriva kvasac u jelo se jako podudara sa načinom na koji je neprijatelj posijao kukolj u noći. Ova usporedba otkriva činjenicu da će zlo ići svojim tijekom i dominirati novim dobom. No također naslučuje da će, nakon što se mjera zla ispuni, doći kraljevstvo.

Usporedba o skrivenom blagu nas uči da će Izrael kao nacija (Iz 19:5) ustrajati u nevjeri, samo kako bi se na kraju doba obratili (Mt 13:44). Biser velike vrijednosti naučava da će si Gospodin steći blago među poganima tijekom nadolazećeg perioda (Mt 13:45-46).
Usporedba o kraljevstvu uspoređenom sa mrežom govori istu poruku kao i ona o žitu i kukolju, odnosno suživotu dobrog i lošeg, koji se očituju u potpunosti i razdvajaju tek na kraju doba (Mt 13:47-50).
Usporedba o domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro poučava da te usporedbe koje opisuju svježe i nove istine o tijeku sadašnjeg doba moraju biti sagledane zajedno sa onim što prethodno otkrivenje naučava o budućem kraljevstvu da bi se mogao shvatiti Božji cjelokupni plan (Mt 13:51-52).

Stoga, sadašnje doba predstavlja period kada se propovijeda Evanđelje što rezultira spasenjem nekih. Međutim, krivotvorena sjetva se također odvija. Usprkos Božjem djelovanju kroz doba Crkve, kršćanstvo će iskusiti rastuću doktrinalnu i moralnu korupciju.
Zbog toga se učenje koje se tiče sve većeg otpada Crkve može naći, ne samo u Pavlovom posljednjem pismu, već i u parabolama iz Matejevoga 13-og poglavlja.

Ovo učenje o otpadu Crkve ne znači da Bog ne može suvereno poslati osvježavajuće valove
preporoda i reformacije, kao što je već i činio u raznim vremenima. Međutim, ti osvježavajući periodi nisu norma, nego se događaju samo na mahove tokom crkvene povijesti. Također, ispravno razumijevanje otpada predstavlja svjetonazor koji je dijametralno suprotan teologiji „kraljevstvo sada“ [„kingdom now“], koja predstavlja ideju da će Crkva postepeno „kristijanizirati“ svijet i time uvesti dugoročan kulturalni napredak.
Jedini način na koji se teologija „kraljevstvo sada“ može braniti pomoću Pisma je ignoriranjem onoga što Novi zavjet predviđa u pogledu otpada Crkve.

petak, 13. srpnja 2018.

sjene stvarnosti - OBREZANJE

Pos 17:1-14
A kada Abramu bijaše devedeset i devet godina ukaza se GOSPODIN Abramu i reče mu: “Ja sam Svemoćni Bog: hodaj preda mnom i budi savršen. Ja ću sklopiti svoj savez između sebe i tebe i silno ću te umnožiti.” I pade Abram ničice; i nastavi Bog razgovarati s njim, rekavši: “Evo, moj je savez s tobom, i bit ćeš ocem mnogih naroda. Nećeš se više zvati Abram, nego će ti ime biti Abraham; jer te učinih ocem mnogih naroda. I učinit ću te silno plodnim, i narode ću od tebe izvesti i kraljevi će od tebe proizići. I utvrdit ću svoj savez između sebe i tebe i sjemena tvojega nakon tebe u njihovim naraštajima, savez vječan, da budem Bogom tebi i tvome sjemenu nakon tebe. Tebi ću, i tvome sjemenu nakon tebe, dati dovijeka u posjed zemlju u kojoj si stranac, svu zemlju Kanaan; i bit ću njihov Bog.” I reče Bog Abrahamu: “Ti ćeš, stoga, držati moj savez; ti i tvoje sjeme nakon tebe u svojim naraštajima. Ovo je moj savez, koji ćeš držati, između mene i tebe i tvoga sjemena nakon tebe: svako muško dijete među vama treba biti obrezanoObrezivat ćete pretkožicu svoje muškosti; i bit će to znak saveza između mene i vas. Onoga među vama kome je osam dana treba obrezati; svako muško dijete u vašim naraštajima: onaj koji je rođen kod kuće ili novcem kupljen od bilo kojega stranca, koji nije od tvoga sjemena. Onaj koji je rođen u tvojoj kući i onaj koji je kupljen tvojim novcem mora biti obrezan; i moj savez bit će na vašem tijelu vječan savez. A neobrezano muško dijete, onaj kome nije obrezana pretkožica na muškosti, neka se ta duša odstrani od svoga naroda; takav je prekršio moj savez.”
Pos 17:26-27
Istoga dana bijahu obrezani Abraham i njegov sin Jišmael, i svi muškarci njegova doma rođeni u njegovoj kući, kao i oni novcem kupljeni od stranaca; svi bijahu obrezani zajedno s njim.
Pos 21:4
I obreza Abraham svoga sina Izaka kada mu je bilo osam dana, kao što mu Bog bijaše zapovjedio.


Kako smo i mogli čitati u našemu uvodu, obrezanje (pretkožice muškosti) je slika jedne veće stvarnosti. Budući da je punina stvarnosti zapala nas, Kršćane koji su dio duhovnog Tijela Kristovog, tj. Crkve, mi možemo, za razliku od starozavjetnih svetaca koji su živjeli u prošlim razdobljima "uspoređivati ono duhovno s duhovnim" (1 Kor 2:13b). Naime, oni nisu razumjeli ništa o milosti koja je nama objavljena, kako čitamo: "O tome spasenju su istraživali i pronicali proroci koji su prorokovali o toj milosti za vas. Pronicali su na koje je ili kakvo doba upućivao Duh Kristov u njima kad je unaprijed svjedočio o Kristovim patnjama i slavama koje će uslijediti. Njima je bilo objavljeno da nisu sebi, nego nama, posluživali ovo što su vama sada po Duhu Svetome poslanome s neba navijestili oni koji su propovijedali evanđelje; u što i anđeli žude zaviriti." (1 Pet 1:10-12). Znamo da su neki od starozavjetnih proroka: Abram (Abraham), Jakov, David, Izaija i naravno sam Gospodin Isus Krist je bio prorok dok je hodao u tijelu u svojoj zemaljskoj službi. Svi znamo za Davidove psalme i Izaijina proroštva o mukama Gospodina Isusa Krista na Križu i njegovoj ulozi kao Janjeta Božjeg. Upravo o tome govori Petar, Duh Sveti u prorocima je "unaprijed svjedočio o Kristovim patnjama i slavama", koje "će uslijediti". Možemo primjetiti da su dosad proročki ostvarene "patnje", dok na "slave" još čekamo, naime, Gospodinovu vladavinu 1000 godina nad zemljom, kada će vladati kao "KRALJ KRALJEVA i GOSPODAR GOSPODARA" željeznom palicom. Za sada, dok živimo u razdoblju Crkve, Gospodin obnaša svoju službu kao "veliki svećenik po redu Melkisedekovu". 

Čitajući naš zadani tekst možemo primjetiti nekoliko značajnih podataka;

1) Gospodin govori o "svome" savezu - Bog je taj čiji je savez i on je vjeran, a Abram (Abraham) je taj koji Bogu vjeruje na riječ (vidi stihove Pos 17:2 "svoj savez", 17:4 "moj je savez", 17:7 "svoj savez", 17:9 "moj savez", 17:10 "moj savez", 17:13 "moj savez", 17:14 "moj savez", itd.).
2a) Savez ima temelj: Krvna žrtva tj. život (vidi stihove Pos 15:7-17).
2b) Savez ima znak: u OBREZANJU pretkožice muškosti (vidi stihove Pos 17:10-11).
2c) Savez je vječan (vidi stihove Pos 17.7 "savez vječan", 17:13 "vječan savez"). 
3) Još prije, u 12. i 15. poglavlju čitamo o Božjem pozivu Abramu i o tome kako je on povjerovao Bogu na riječ: "I izvede ga van i reče: “Pogledaj sada na nebo i prebroji zvijezde ako ih možeš prebrojiti.” I reče mu: “Toliko će biti tvoje sjeme.” I povjerova on GOSPODINU, i on mu to uračuna kao pravednost." (Pos 16:5-6). Naknadno, nakon 13 godina (epizoda s tjelesnim pokušajem zadobivanja potomstva - ispunjenja Božjeg obećanja bez Boga), primio je pečat vjere - obrezanje na pretkožici muškosti. Dakle, Bog mu je postepeno davao sve veća i dublja obećanja i otkrivenja Svoga saveza. (vidi stihove: Pos 12:1-3;7, 13:14-17, 15:5;18-21, 17:1-21).
4) Savez ima fizičke i duhovne konotacije: 
A) FIZIČKE njemu i njegovu sjemenu dana  je zemlja u kojoj je stranac zauvijek - fizički potomci Abrahama, Izaka i Jakova/Izraela - Izrael (vidi stihove Pos 17:8) i 
B) DUHOVNE njemu i njegovu sjemenu - duhovni potomci Abrahama po vjeri u Krista, jer Krist je obećani potomak "po kojemu će biti otac mnogih naroda" (vidi stihove Gal 3:7-10,14-18,29), jer po fizičkom aspektu saveza može biti otac samo Izraelskog naroda, a po obećanom potomku, Kristu, "otac mnogih": A ta su obećanja dana Abrahamu i njegovu potomku. On ne veli “i potomcima”, kao o mnogima, nego kao o jednomu: “I potomku tvojemu”, a to je Krist. (Gal 3:16).
5) Skrivena najava novog neba i nove zemlje - vječnosti u 8. danu obrezanja.
6) Skrivena najava djelovanja Duha Svetoga.
7) Pismo proročki izostavlja krivicu za grijeh.
8) Skrivena najava "Posljednjeg" Adama.   
9) Neuspjeli pokušaj zadobivanja obećanja.
10) Najava bezgrešnog začeća.
  
U svemu ovome, vidimo da je Isus Krist baštinik obećanja. Zato smo mi, kao Crkva, duhovno tijelo Kristovo, subaštinici božji s njime (Rim 8:17). Samim time smo i Abrahamovo sjeme (duhovno) i baštinici po obećanju (Gal 3:29).

Pošto smo baštinici obećanja, možemo povući duhovne poveznice sa novim testamentom (savezom) koji je stupio na snagu smrću Gospodina Isusa Krista na križu Golgote; "I zbog toga je on posrednik novoga saveza: da po smrti za otkupljenje prekršaja koji su bili pod prvim savezom, oni koji su pozvani prime obećanje vječne baštine. Jer ondje gdje je oporuka, nužno je potrebna i smrt oporučiteljaoporuka, zbog toga što valja tek nakon smrti, uopće nije na snazi dok oporučitelj živi." (Heb 9:15-17). (kratka napomena; u ovome stihu govori o završetku Mojsijevog zakona (ispunjenju) koji je bio dan nakon saveza s Abrahamom, Izraelskom narodu preko Mojsija - međutim, Krist je krajnje ispunjenje obećanja glede Abrahamovog potomka, te istodobno onaj koji je jedini ispunio Mojsijev zakon; "Ali Pismo je sve zatvorilo pod grijeh da se obećanje po vjeri Isusa Krista dade onima koji vjeruju. A prije dolaska vjere pod Zakonom smo bili čuvani, zatvoreni za vjeru koja se trebala kasnije objaviti. Tako je Zakon bio našim skrbnikom da nas dovede do Krista, da budemo vjerom opravdani. Ali nakon što je došla vjera, nismo više pod skrbnikom." (Gal 3:22-25)) Kršćani, kao baštinici Božji i subaštinici Kristovi, opravdana Božja djeca uživaju sve blagodati Novoga zavjeta. Idemo vidjeti što možemo naučiti kao duhovne lekcije iz Knjige Postanka koje su itekako istinite i primjenjive na nas, i što nas tu Duh Sveti uči kroz slike stvarnosti dok mi "uspoređujemo duhovno s duhovnim"?

1) Novi savez je utemeljen na savršenoj vjeri Isusa Krista (Rim 3:22, Gal 2:16, 3:22), koji je baštinik obećanja danog Abrahamu (Gal 3:16), posrednik (1 Tim 2:5) i oporučitelj (Heb 9:15-17), a mi (Crkva - duhovni Abrahamovi potomci u Kristu) vjerujemo u Njega (Isusa) - ovdje je također riječ o savezu kojega uspostavlja sam Gospodin (Trojedini Bog), bez ljudskog udjela u tome, a mi kao kršćani ulazimo u taj savez vjerom, baš kao i naš duhovni otac Abraham (vidi stihove Gal 3:6,29).
2a)  Novi savez također ima temelj. U krvi oporučitelja Isusa Krista (u njegovu životu). Kako nas uče evanđelja  (Luk 22:20, Mat 26:28, Mar 14:24) i apostol Pavao: "Isto tako uze i čašu nakon što je večerao, rekavši: Ova čaša je novi savez u mojoj krvi: ovo činite kada god je pijete, meni na spomen." (1 Kor 11:25). Abraham je prinio životinje, Izraelci su prinosili životinje (i prije Abrahama ljudi su prinosili životinje, od Adama, Abela i Noe), dok je Gospodin Isus Krist prinio samoga sebe: "...jer je to učinio jedanput zauvijek prinijevši samoga sebe." (Heb 7:27b), "koliko li će više krv Krista, koji je po vječnome Duhu samoga sebe bez mane prinio Bogu..." (Heb 9:14a), "...nego se sada pojavio jedanput na svršetku svijeta da odstrani grijeh prinijevši na žrtvu sebe." (Heb 9:26b).
2b) Novi savez također ima znak. U duhovnom OBREZANJU. Naime, fizičko obrezanje dano Abrahamu je bilo na pretkožici muškosti.
Iz Postanka vidimo da je znak obrezanja dan neovisno o tome što je Abraham išao sam na svoju ruku "pribaviti sebi potomka", te je dobio Jišmaela (Pos 16) poslušavši glas svoje žene Sare, umjesto čekajući na Boga. Još prije toga je postao pravednik, vjerovavši Bogu na riječ (Pos 15:6). Nakon toga neuspjelog "asistiranja" Bogu, trinaest godina kasnije dobio je znak saveza u obrezanju kojemu je baštinik zakonski sin dobiven iz "obećanja"; Izak. Samim time Gospodin je u Abrahamovu sjemenu čuvao Mesijansko rodoslovlje za krajnjeg baštinika obećanja - Gospodina Isusa Krista. 
U novome savezu također imamo znak obrezanja, ali budući da je riječ o trajnim i vječnim Božjim obećanjima u Kristu, duhovnome potomstu Abrahamovom ,obrezanje nije na tijelu, nego je duhovne naravi: "U njemu ste i obrezani nerukotvorenim obrezanjem, u odlaganju tijela putenih grijeha obrezanjem Kristovim ukopani ste s njim u krštenju, u kojemu ste i suuskrsli putem vjere djelotvorne snage Boga, koji ga je uskrisio od mrtvih. I vas, koji bijaste mrtvi u svojim grijesima i neobrezanosti svoga tijela, oživio je on zajedno s njim, milostivo vam oprostivši sve prijestupe; izbrisao je nama protivnu zadužnicu s odredbama, koja bijaše protiv nas, i uklonio je s puta pribivši je na križ." (Kol 2:11-14). 
Primjetimo neke karakteristike obrezanja Kristova; 1) Nerukotvoreno obrezanje jest obrezanje Duhom Svetim, znači Bog nas obrezuje, 2) Ono odvaja: A) otkupljenu dušu i preporođeni duh (novoga čovjeka) - "posjednutoga s Kristom u nebesima" (Efe 2:6, Kol 3:3), "uskrsloga u Kristu" (Efe 2:6, Kol 2:12, 3:1) i "ujedinjenoga s Kristom" (1 Kor 6:17, Efe 5:30) od B) tijela grijeha osuđenoga na Križu (staroga čovjeka) - "mrtvog u grijesima i prijestupima" (Kol 2:13, Efe 2:1,5), 3) Povezano je s duhovnim kršenjem - krštenjem u Krista, u Njegovo tijelo - Crkvu (Kol 2:12, 1 Kor 12:13).
Znači, zaključak jest, da nas duhovno OBREZANJE, pozicionira u Krista, u njegovo tijelo. Sam Duh Sveti je taj koji nas "krsti" (uranja) u Krista (njegovo tijelo - Crkvu): "Jer po jednome Duhu smo svi mi u jedno tijelo kršteni, bili mi Židovi ili pogani, bili mi robovi ili slobodnjaci, i svi smo u jednome Duhu napojeni." (1 Kor 12:13), nakon što smo se vjerom pouzdali u "evanđelje svoga spasenja", tj. u Gospodinovo djelo za nas na križu Golgote: "U kojega ste se pouzdali i vi, nakon što ste čuli riječ istine, evanđelje svoga spasenja, u kojemu ste, nakon što ste povjerovali, i zapečaćeni svetim Duhom obećanja." (Efe 1:13)
Kao takvi, OBREZANI Duhom Svetim, nećemo završiti "odstranjeni od svoga naroda", kao prekršitelji Božjeg saveza: "A neobrezano muško dijete, onaj kome nije obrezana pretkožica na muškosti, neka se ta duša odstrani od svoga naroda; takav je prekršio moj savez.(Pos 17:14). Kao što su tada, oni koji nisu bili obrezani "na pretkožici muškosti" odstranjeni od saveza i obećanja, također će i danas, oni koji nisu obrezani "obrezanjem Kristovim" biti odstranjeni, ali ovaj puta, u vječnu propast na sudu Velikoga Bijeloga Prijestolja: "I vidjeh veliko bijelo prijestolje i onoga koji sjedi na njemu, od čijega lica pobježe zemlja i nebo, i mjesta im se više ne nađe. I vidjeh mrtve, male i velike, stajahu pred Bogom; i otvoriše se knjige. I jedna druga knjiga bî otvorena, koja je knjiga života: i bijaše mrtvima suđeno po onome što je napisano u knjigama, po njihovim djelima. I more dade mrtve koji bijahu u njemu, i smrt i pakao dadoše mrtve koji bijahu u njima: i bijaše svaki suđen po svojim djelima. I smrt i pakao bijahu bačeni u ognjeno jezero. To je druga smrt. I tko god ne bî nađen zapisan u knjizi života, bijaše bačen u ognjeno jezero." (Otk 20:11-15). 
 2c) Novi savez je vječan: "Po toj volji smo posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jedanput zauvijek." (Heb 10:10), suuskrsli s kristom na nebesima i rođeni od Duha, posvećeni smo jedanput zauvijek, te smo zauvijek usavršeni: "Jer jednim prinosom on je zauvijek usavršio one koji su posvećeni." (Heb 10:14), uništena je smrt, te je zasvijetlio život i besmtnost (2 Tim 1:10). Novi savez je život vječni, koji nam je kao dar dan u Gospodinu Isusu Kristu: "A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj život je u njegovu Sinu." (1 Iv 5:11), te znamo da imamo vječni život: "Ovo napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjega da znate da imate život vječni, i da vjerujete u ime Sina Božjega." (1 Iv 5:13).
 3) U Novi savez, takožer, ulazimo vjerom u Božju riječ, ali, ovaj put, vjerom u baštinika obećanja, Gospodina Isusa Krista: "da na pogane dođe blagoslov Abrahamov po Isusu Kristu, da obećanje Duha primimo putem vjere. Braćo, na ljudski način govorim: Čak ni ljudski savez, ako je ovjerovljen, nitko ne poništava ili mu dodaje. A ta su obećanja dana Abrahamu i njegovu potomku. On ne veli “i potomcima”, kao o mnogima, nego kao o jednomu: “I potomku tvojemu”, a to je Krist." (Gal 3:14-16). Ovaj put, "ta Božja riječ" je evanđelje našega spasenja: "U kojega ste se pouzdali i vi, nakon što ste čuli riječ istine, evanđelje svoga spasenja, u kojemu ste, nakon što ste povjerovali, i zapečaćeni svetim Duhom obećanja" (Efe 1:13), te zbog toga Pismo veli da je Abrahamu unaprijed propovijedano evanđelje: "A Pismo je, predvidjevši da će Bog po vjeri opravdavati pogane, unaprijed propovijedalo Abrahamu evanđelje, rekavši: “U tebi će biti blagoslovljeni svi narodi.”" (Gal 3:8), naravno, propovijedano mu je u "tipu", tj. u sjeni stvarnosti.
4)  Novi savez, također, ima fizičke i duhovne konotacije; 
A) FIZIČKE Abrahamu, Izaku i Jakovu, te njihovim fizičkim potomcima - Izraelcima dan je u baštinu veliki komad zemlje. 1) Abrahamu obećano: "I ukaza se GOSPODIN Abramu i reče: “Tvome ću sjemenu dati ovu zemlju." (Pos 12:7a), "Toga dana je GOSPODIN sklopio savez s Abramom, rekavši: “Tvome sam sjemenu dao ovu zemlju, od Rijeke egipatske do Velike rijeke, rijeke Eufrata: Kenijce, i Kenižane, i Kadmonce, i Hetite, i Perižane, i Refaimce, i Amorejce, i Kanaance, i Girgašane, i Jebusejce.”" (Pos 15:18-21), 2) Izaku ponovljeno: "Nastani se privremeno u ovoj zemlji, a ja ću biti s tobom i blagosloviti te; jer ću tebi i tvome sjemenu dati sve ove krajeve i ispunit ću zakletvu kojom sam se zakleo tvome ocu Abrahamu. I učinit ću da se tvoje sjeme umnoži kao zvijezde na nebu i predat ću tvome sjemenu sve ove krajeve. U tvome će sjemenu biti blagoslovljeni svi narodi zemlje." (Pos 26:3-4), te 3) Jakovu potvrđeno: "I gle, nad njima stoji GOSPODIN; i reče: “Ja sam GOSPODIN, Bog tvoga oca Abrahama i Bog Izakov: zemlju na kojoj ležiš tebi ću dati i tvome sjemenu. Tvoje će sjeme biti kao prah zemaljski; i raširit ćeš se na zapad, i na istok, i na sjever, i na jug: u tebi i u tvome sjemenu bit će blagoslovljena sva plemena zemlje." (Pos 28:13-14). Taj komad zemlje u potpunosti će njihov postati kada dođe "Potomak", baštinik obećanja, Gospodin Isus Krist (Gal 3:16), vladati nad Izraelom, uspostavljajući Milenijsko kraljevstvo na Zemlji, vladajući iz Jeruzalema nad Izraelom i cijelim Svijetom, sa prijestolja Davidova: "I evo, začet ćeš i roditi sina; i nazvat ćeš ga imenom ISUS. On će biti velik i zvat će se Sinom Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje njegova oca Davida: i kraljevat će on nad domom Jakovljevim zauvijek i kraljevstvu njegovu neće biti kraja." (Lk 1:31-33), kao KRALJ KRALJEVA I GOSPODAR GOSPODARA (Otk 19:16), kad Gospodin sklopi Novi Savez s fizičkim Izraelom: "Evo, dolaze dani”, govori GOSPODIN, “kada ću sklopiti novi savez s domom Izraelovim i s domom Judinim: ne kao savez što sam ga bio sklopio s njihovim ocima u dan kada ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, moj savez koji su oni prekršili, premda im bijah mužem”, govori GOSPODIN. “Nego ovo će biti savez koji ću sklopiti s domom Izraelovim: Nakon tih dana”, govori GOSPODIN, “stavit ću svoj zakon u njihovu nutrinu i upisati ga u srca njihova; i bit ću Bog njihov, a oni će biti moj narod." (Jer 31:31-33).
Ovdje, također, valja napomenuti, da nakon 1000 godina Kristove vladavine na Zemlji, slijedi stvaranje Nove zemlje i novog neba. U tome smislu, Gospodinova je vladavina "zauvjek", jer nakon 1000 godina slijedi vječnost. Tako da fizičke konotacije saveza završavaju duhovnim.
B) DUHOVNE nama, kao Crkvi, zajamčen je stan u Očevoj kući (Iv 14:1-3), Nebeskom Jeruzalemu (Heb 11:16, Gal 4:26), te sada kao putnici na Zemlji čekamo otkupljenje tijela (Rim8:23b), naime uskrsnuće našega raspadljivoga tijela grijeha (1 Kor 15:53-54),  koje je predano uništenju (Rim 6:6), da bismo u novome proslavljenome tijelu bili poput našega Gospodina (1 Iv 3:2), slobodni od prisustva grijeha u našim udovima (Rim 7:18, 24), napokon klicajući: POBJEDA! (1 Kor 15:54-55).
U Novome Jeruzalemu, kada se nakon Milenijske vladavine, spusti na novo nebo i novu zemlju biti će objedinjena cijela Božja obitelj kroz povijest. (Otk 21-22)
5) Obrezanje osmoga dana predstavlje novo nebo i novu zemlju. To je biblijski broj novih početaka. Naime, nama je dan vječni život u ospodinu Isusu Kristu, te kako smo prije naveli, očekujemo grad i stan sa nebesa, te također, novo tijelo - poput Gospodinovog. Kako su po Abrahamovom savezu,  tj. činom obrezanja ljudi ušli u Božji savez, te postali dio Božjeg izabranog naroda (Izraelci i stranci koji borave među njima), tako i mi činom obrezanja, ali ovaj put, u srcu Duhom Svetim, postajemo dio božjeg izabranog naroda - Crkve, duhovnog tijela, jedne nacije po duhu po Novome savezu u krvi janjeta bez mane. Krist je taj osmi dan, uskrsnuće i život vječni. On je Subotnji počinak u duhu, te život vječni. Također, osmero je baštinika (u slici) nove zemlje izašlo iz arke nakon potopa. Samim time, mi smo u Kristu, već, dionici vječnosti.
6) Duh Sveti, u Novome savezu, naime, djeluje na jedan posve novi način. On ne samo da oživljuje (regenerira) naš duh koji je mrtav u "prijestupima i grijesima" (Efe 2:1-5), odvaja otkupljenu dušu i duh od tijela obrezanjem (Kol 2:11), on se i nastanjuje u našem unutarnjem čovjeku (1 Kor 3:16, Rim 8:11), te nas zapečaćuje za dan otkupljnja tijela, tj. uskrsnuća (Rim 8:23b, Efe 4:30). Samim time on je dio "novoga stvorenja" u Kristu Isusu, te po njemu Isus i Otac prebivaju u nama. 
Kod Abrahama,možemo prijetiti da mu je ime prije objave znaka saveza obrezanja na "pretkožici muškosti" bilo Abram (heb.  אַברָם), a nakon obrezanja "Nećeš se više zvati Abram, nego će ti ime biti Abraham; jer te učinih ocem mnogih naroda." (Pos 17:5), Abraham (אַברָהָם). Dodano slovo je hebrejsko slovo הָ koje ima raznih značenja, između ostaloga, može se prevesti kao: "dah", "prizor", "promotri", "otkriveno" itd. Vjerujem da nam Duh Sveti kroz ovo potiho govori o "dahu", tj. Božjem Duhu koji se naselio u nama, da po njemu možemo "promatrati" Gospodina, te su nam Božje tajne "otkrivene" u Kristu Isusu kroz Sveto Pismo: "A mi nismo primili duha ovoga svijeta, nego duha koji je od Boga, da možemo znati što nam je podario Bog." (1 Kor 2:12). Tako, da vjerujem, da je to tipologija djelovanja Duha Svetoga u našemu životu. Također, mi imamo novo ime koje zna samo Isus.
7) Nama, kao Kršćanima, oprošteni su svi grijesi - prošli, sadašnji i budući: "Blagoslovljeni su oni kojima su oproštena bezakonja i kojima su pokriveni grijesi. Blagoslovljen je onaj čovjek kojemu Gospodin neće uračunati grijeh." (Rim 4:7-8) & "Ovo je Savez koji ću sklopiti s njima nakon tih dana”, Gospodin govori: “Zakone ću svoje staviti u srca njihova i upisati ih u njihove umove; i grijeha se njihovih i bezakonja neću više spominjati.” A gdje je oproštenje toga, nema više prinosa za grijeh." (Heb 10:16-18). Zbog toga, vjerujem, da u tipologiji, Duh sveti, izostavlja bilo kakvo spominjanje Abrahamovoga i Sarinoga grijeha.
8) Sveto pismo kroz obrezanje na "pretkožici muškosti" također nas uči, da je muškarac prijenosnik grešne ljudske naravi, sa čovjeka na čovjeka. Prvi čovjek Adam je pao u grijeh, a za njim i cijela ljudska rasa. Plaća za grijeh je smrt. Obrezanjem u srcu, vjerujem pismo nas uči istinu od "posljednjem Adamu",tako da, u obrezanju "pretkožice muškosti" imamo tipologiju obrezanja Duhom Svetim - novog rođenja od neraspadljivoga Božjega sjemena: "Nanovo ste rođeni; ne od raspadljiva sjemena, nego neraspadljiva: putem riječi Božje, koja živi i ostaje zauvijek. " (1 Pet 1:23). Raspadljivo sjeme će biti uništeno, zajedno s našim tijelom smrti (Rim 6:6).
9) Trinaest (13) godina su Abraham i Sara čekali na dijete. Nakon tjelesnog pokušaja sa sluškinjom Hagarom dobili su Jišmaela, međutim, on nije bio dijete "obećanja"; "Ja ću je blagosloviti, i od nje ću ti dati sina: jest, blagoslovit ću je i ona će biti majkom narodima; kraljevi narodima od nje će poteći. Tada Abraham pade ničice; i nasmija se i reče u svome srcu: “Zar će se onome kome je sto godina dijete roditi? i zar će Sara, kojoj je devedeset godina, roditi?” I reče Abraham Bogu: “O, neka Jišmael poživi pred tobom!” A Bog reče: “Sara, žena tvoja, doista će ti roditi sina; ti ga nazovi imenom Izak: a ja ću sklopiti svoj savez s njim, savez vječni, i s njegovim sjemenom nakon njega." (Pos 17:16-19). Dijete "obećanja" je Izak, kojega je Abraham dobio sa svojom ženom Sarom, kojoj je također dano novo ime i obećanje Božje. Tako je, Izak, tip Gospodina Isusa Krista koji je krajnji baštinik, kako smo već nekoliko puta naveli. (Gal 3:14-16). Također, Jišmael je tipologija našega rođenja u tijelo (u Adama), dok je Izak tipologija našega Duhovnoga rođenja (u Krista); "Ono što je rođeno od tijela, tijelo je, a ono što je rođeno od Duha, duh je." (Iv 3:6).
10) Kroz rođenje Izaka, imamo sliku ili tipologiju bezgrešnoga začeća. Naime, Abraham je izgubio svaku nadu da može sa Sarom imati dijete, dok je kod Sare nastupila neplodnost: "bijahu Abraham i Sara stari i dobrano zašli u godine; bijaše već kod Sare prestalo ono što biva u žena." (Pos 18:11). Naime, kroz ovo možemo vidjeti, da je Božja intervencija neophodna. Naime, godinama kasnije čitamo u evanđeljima da je "djevica" začela sina te mu nadjenula ime "Emanuel"........


Zahvaljujem svome Bogu svagda za vas zbog milosti Božje koja vam je dana po Kristu Isusu, jer ste se po njemu obogatili u svemu, u svakoj riječi i u svemu znanju.


"U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše s Bogom i Riječ bijaše Bog. On u početku bijaše s Bogom. Sve je po njemu postalo, i nije bez njega postalo ništa što je postalo. I postade Riječ tijelom i prebivaše među nama; i promatrali smo slavu njegovu, slavu kao u jedinorođenoga od Oca, punog milosti i istine." (Iv 3:1-3,14)


"Evo Jaganjca Božjega, koji odnosi grijeh svijeta!"

ponedjeljak, 9. srpnja 2018.

sjene stvarnosti - UVOD

Kol 2:17
...koje su samo sjena onoga što ima doći...

Heb 10:1
Jer budući da zakon ima tek sjenu budućuh dobara, a ne samo obličje stvarnosti...

Rim 15:4
Jer što god je nekoć napisano, napisano je nama za pouku, da po strpljivosti i utjesi Pisama imamo nadu.


Kao što znamo: "Sve Pismo je od Boga nadahnuto i korisno je za nauk, za uvjeravanje, za popravljanje, za odgajanje u pravednosti: da čovjek Božji bude savršen, posve opremljen za svako dobro djelo." (2 Tim 3:16-17). Naime, ovaj odjeljak pisma nas uči, da je sve Pismo (66 knjiga Staroga i Novoga zavjeta), nadahnuto Duhom Svetim, te je  korisno nama na četiri različita načina; naime, za NAUK, UVJERAVANJE, POPRAVLJANJE i ODGAJANJE, naravno u pravednosti ISUSA KRISTA, koja je sada NAŠA (Rim 4:5, 1Kor 1:30, 2 Kor 5:21). 

Uzevši u obzir gore navedene tekstove, možemo lako zaključiti da je kroz povijest ljudskoga roda, Bog, vodio računa i obraćao se raznim skupinama ljudi na različite načine. Npr. najpoznatije skupine ljudi s kojima se Gospodin bavi su Izraelci pod Mojsijevim savezom - većina knjiga Staroga zavjeta i dio knjiga Novoga zavjeta, i Crkva koja je pod Novim savezom (testamentom) - većina knjiga Novoga zavjeta.  Ono što možemo primjetiti, jest, da su to različite skupine ljudi s kojima se Bog razračunava (bavi) na različite načine. Shodno tome, možemo zaključiti da cjelokupno Pismo nije napisano izravno nama (Crkvi), nego da su neki djelovi Pisma upućeni drugim (različitim) skupinama ljudi (npr. Izrael, kako smo naveli gore u primjeru). Međutim, kako nas naši gore navedeni tekstovi uče, u cjelokupnome Pismu nalazimo sjene, tj. tipologije stvarnosti, duhovne lekcije i principe (naravno, u kontekstu Crkve - zato što mi čitamo pismo iz naše perspektive) iz kojih možemo izvlačiti duhovne pouke. Pođimo redom kroz stihove:
Kol 2:17 & Heb 10:1
Ovi stihovi nas uče da je Mojsijev zakon imao sjenu budućih dobara, a ne samo obličje stvarnosti. 
Rim 15:4
Ovaj stih još preciznije zahvaća cijeli Stari zavjet. Kaže, sve što je nekoć napisano. U kontekstu, sve prije objave, tj. stupanja na snagu Novoga saveza.

Samim time, zato što su prošle stvari zapravo tipologije i slike stvarnosti koja je sada objavljena nama (Crkvi), te se radi o drugačijim savezima i skupinama ljudi u drugačijim vremenima (razdobljima), u tom smislu nam je sve Pismo korisno za NAUK, UVJERAVANJE, POPRAVLJANJE i ODGAJANJE u pravednosti. Apostol Pavao, u svojoj prvoj poslanici Korinaćanima Crkvu podučava ovome principu, naime on im govori, u kontekstu Božjeg nadahnuća Svetoga Pisma: "...uspoređujući ono duhovno s duhovnim." (1 Kor 2:13b). 

Vidimo da je svo Pismo duhovno (nadahnuto od Boga), te po zapovijedi: "Proučavaj da se pokažeš prokušan pred Bogom, radnik koji se nema čega stidjeti, ispravno razlažući riječ istine." (2 Tim 2:15), uzevši u obzir naše početne tekstove (Kol 2:17, Rim 15:4 & Heb 10:1), jasno vidimo da je Cjelo Pismo za nas, ali nije cijelo Pismo upućeno nama. (npr. Korisno je dobro biti upoznat sa žrtvenim sistemom Mojsijevog zakona, ali on nipošto nije primjenjiv na Crkvu, također, Gospodin želi da znamo sve o Noinoj arci, ali izgradnja iste, nama krščanima, nipošto nebi bila korisna za "spasenje" - to je ispravno razlaganje, shvaćamo da je to Božja Riječ, ali nije upućena nama kao zapovijed, nego iz nje izvlačimo primjer, sliku, princip i pouku kako nas i uči Apostol Pavao.)

Nakon što smo prošli upute iz Božje Riječi za ovu konkretnu temu, bit će nam zadovoljstvo istraživati Božju Riječ i po tome, kako kaže dragi brat Pavao: "imati nadu po strpljivosti i utjesi Pisma" (Rim 15:4), te da: "možete zajedno sa svima svetima shvatiti što je širina, i dužina, i dubina, i visina, i spoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju, da se ispunite svom puninom Božjom. (Efe 3:18-19). Predivno je vidjeti Krista u svakome kutku Svetoga Pisma!

subota, 9. lipnja 2018.

Sudište Kristovo

Rim 14:10b
.....jer svi ćemo stajati pred sudištem Kristovim.

2 Kor 5:10
Jer svi se moramo pojaviti pred Kristovim sudištem: da svaki primi ono što je u svome tijelu učinio, bilo to dobro ili loše.



Kristovo sudište koje spominju gore navedeni tekstovi tiču se isključivo Crkve, tj. duhovnog tijela Gospodina Isusa Krista.

Kao što možemo čitati u 2 Kor 5:10: "da svaki primi ono što je u tijelu učinio, bilo to dobro ili loše." Naime, ljudi koji su nanovorođeni, hram su Božji - Duh Kristov prebiva u njima (1 Kor 3:16, 6:19), opravdani su pred Bogom - milošću Božjom (Rim 5:1, Efe 2:8-9), te su sad odgovorni pred Bogom za ono što čine u tijelu, bilo to dobro ili loše. Sljedeći tekst nam pobliže objašnjava razvoj događaja:

1 Kor 3:11-15
Jer nitko ne može postaviti drugi temelj osim onoga koji je postavljen, koji je Isus Krist. Nadograđuje li tko na tome temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvetom, sijenom, slamom, svačije će se djelo očitovati: onaj će ga dan pokazati, jer će biti ognjem razotkriveno, i oganj će iskušati kakve je vrste čije djelo. Ostane li kome djelo koje je nadogradio, primit će plaću. Izgori li čije djelo, pretrpjet će štetu: no on sâm bit će spašen, ali kao kroz oganj.

Temelj spasenja svakoga Kršćanina jest Isus Krist. On se pri opravdanju (nanovorođenju) nastanio Duhom Svetim u nama . Netko nam je propovjedao evanđelje (Rim 10:17, 1 Kor 15:1-4, Rim 1:16), a Bog nas je nanovorodio čim smo povjerovali u Isusovo djelo na križu za nas. Tada smo postali novo stvorenje u Kristu: "Stoga, ako je tko u Kristu, novo je stvorenje: ono staro je prošlo, gle, sve je novo nastalo." (2 Kor 5:17). Čitamo da je temelj postavljen, te da nemože postojati drugi temelj. Zašto? Zato što smo kupljeni golemom cijenom, te pripadamo Bogu: "...vi ste Kristovi, a Krist je Božji." (1 Kor 3:23), "...niste svoji, jer za golemu ste cijenu kupljeni..." (1 Kor 6:19b-20a, 7:23).

Na temelju koji je već postavljen (opravdanje i oproštenje grijeha po krvi Gospodina Isusa Krista), svaki istinski vjernik je pozvan na posvećenje, tj. odvajanje za Boga (1 Sol 4:3a). Božja riječ govori o "duhovnim" i "tjelesnim" kršćanima. Tjelesne kršćane Pavao naziva "malom djecom u Kristu", sposobne hraniti se samo mlijekom Riječi. Čak ih uspoređuje sa svijetom! (1 Kor 3:1-3). Oni su manifestirali plodove tijela, koje nam je Pavao popisao u poslanici Galaćenima. (Gal 5:19-21)

Znači, na temelju koji je već postavljen, možemo nadograđivati raznovrsnim materijalima. Tri su plemenitog podrijetla i otporna na vatru, a tri su neplemenita i lako izgaraju. Uzevši u obzir kontekst pisanja lako možemo zaključiti da su "zlato, srebro i drago kamenje" dobra djela, a "drvo, sijeno i slama" loša djela, to jest, hodanje po "duhu" ili po "tijelu".

Oganj će iskušati naša djela u tijelu (hramu Duha Svetoga - koji je pri spasenju pripao Bogu koji nas je otkupio svojom krvlju (Duh, dušu i tijelo): "Što? Zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji je u vama, kojega imate od Boga, i da niste svoji? Jer za golemu ste cijenu kupljeni: stoga proslavite Boga u svome tijelu, i duhu svome, koji su Božji." (1 Kor 6:19-20). Plemenita djela koja smo činili u Kristu, kao duhovni i poslušni Božjoj Riječi neće izgoriti, dok će djela koja smo činili van Krista, kao tjelesni i neposlušni Duhu Svetome izgoriti. Bog je oganj koji proždire! 

Naime, temelj je Božje djelo u Kristu Isusu (novo stvorenje) i Bog želi da hodimo u duhu. Zato kroz poslanice imamo konstanstna zaklinjanja da odbacimo starog čovjeka i njegove grešne navike, te da obnavljemo svoj um (Božjom riječju; Rim 12:2, Ef 5:26) da mognemo prosuditi što je ugodno Bogu nebili mu ugodili i hodili po duhu, ta za to smo i stvoreni. Da se Bog proslavi kroz naša smrtna tijela: "Jer njegovo smo djelo, stvoreno u Kristu Isusu za dobra djela koja je unaprijed odredio Bog da u njima hodimo." (Ef 2:10). Ta djela su zlato, srebro i drago kamenje.

Za plemenita djela, Božja Riječ, kaže, primit ćemo plaću, dok će neplemenita izgorjeti. Svatko je odgovoran pred svojim Nebeskim ocem i Spasiteljem za svoje djelo.

Za kraj, možemo primjetiti, da sud Kristov ne utječe naše spasenje. "no on sâm bit će spašen, ali kao kroz oganj." (1 Kor 6:15). Štetovati ćemo za djela tijela koja nisu bila učinjena u Kristu, za ona dobra primit ćemo nagrade (poslanice ih uspoređuju s vijencima (stefanos) koji se dodjeljuju pobjednicima sportskih natjecanja). Kao što znamo, naš temelj, jest Kristovo završeno djelo na križu, kojemu, ni da hoćemo, ne možemo ništa nadodati ili oduzeti. Slava Gospodinu na sigurnosti i utjesi koju pruža Njegova nepogrešiva Riječ!


Zato, ljubljeni, trčite da primite neraspadlji vijenac, obuzdavajte svoje tijelo i dovodite ga u podložnost Duhu Svetomu, obilujte u svakome dobrom djelu i neka se plodovi Duha manifestiraju kroz naša propadljiva tijela! Neka se proslavlja naš Gospodar Isus Krist i neka njemu pripadne sva slava, čast i zahvalnost! Amen!

subota, 26. svibnja 2018.

Evanđelje po Samarijancu




Lk 10:30-35

Odgovori Isus, rekavši: "Neki čovjek silazeći iz Jeruzalema u Jerihon upadne među razbojnike, koji mu svukoše odjeću, raniše ga i odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je neki svećenik silazio tim putem te ga, kada ga ugleda, zaobiđe. Jednako tako i Levit: kada je došao do toga mjesta, priđe, pogleda ga i zaobiđe. No neki Samarijanac putujući dođe do njega i sažali se na nj kada ga ugleda. I pristupi mu te mu povije rane zalivši ih uljem i vinom, stavi ga na svoju živinu, odvede ga u svratište i pobrine se za nj. Idućeg dana, kada je odlazio, izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče mu: "Pobrini se za njega; i ako što više potrošiš, ja ću ti platiti kada ponovno dođem." Dakle, što misliš, koji je od te trojice bio bližnji onome koji je upao među razbojnike?" On reče: "Onaj koji mu je iskazao milosrđe." Tada mu Isus reče: "Idi i ti čini tako."


Ova nadasve inspiratvna prispodoba Gospodina Isusa jako je zanimljiva kada se promatra kroz takozvanu Rimsku cestu, put grešnika ka Bogu.

Naša prispodoba započinje putovanjem nekog čovjeka iz Jeruzalema u Jerihon. Putem mu se dogodilo nešto strašno, naime, opljačkan je i ostavljen da umre. Očekivani epilog je sigurna smrt (ukoliko, naravno, netko ne intervenira).

Sigurno se sjećate vlastitog života prije nego vas je Gospodin spasio...........

Božja riječ uči da je svaki čovjek rođen u Adamu. Prvi čovjek je iz edenske idile, neposlušnošću i nepovjerenjem u Božju ljubav sagriješio, te je na svakog čovjeka preneseno prokletstvo grijeha. Svi se mi rađamo s grešnom naravi i prirodno griješimo, nitko nas tome ne treba učiti. Adam je spoznao da je gol kad je sagriješio. Takvi smo i mi, nepokrivenih grijeha i bježimo od Božje prisutnosti.

Nakon što nas je grijeh svukao, onečistio nam je srce, koje je nepopravljivo i pokvareno. (Mk 7:20-23, Jer 17:9) U životu imamo patnje dok živimo s pokvarenim srcem u tijelu koje je prokleto. Podložni smo zakonu sjetve i žetve. Patimo zbog naših i tuđih grijeha. Koliko je samo patnje u svijetu radi grijeha!?

Zaista, naše srce i naše okolnosti, naši su razbojnici, koji  nas svukoše, raniše i ostaviše nas polumrtve. Takav je ljudski život u Adamu. Ako je, nekim slučajem, bezbrižan, potajne muke i problemi su tu sigurni kao švicarski sat, a smrt je zagarantirana. Biblija govori da je plaća grijeha smrt, kako fizička, tako i duhovna. Tijelo umire, a nespašena duša završava u ognjenom jezeru. Primjetimo kako u prispodobi kaže "polumrtva". Duboko vjerujemo da to označava tračak nade!

Slijedeće što vidimo u prispodobi jest da ga susreću Svećenik i Levit. Njih dvojica su predstvnici Mojsijevog zakona, a isto tako i svake religije, kad malo bolje razmislimo. Apostol Pavao govori o ljudima koji imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli (religija bez spasonosne sile Radosne vijesti), dok Gospodin Isus spominje takve kao slijepe vođe slijepaca (duhovno mrtve) i okrečene grobove (izvana lijepe, iznutra pokvarene).

Oni su, vidjevši nesretnika, nastavili dalje i ostavili ga da umre. Nisu imali sućuti za toga čovjeka, vjerojatno su ga prezreli i nastavili dalje zbog ranije navedenih razloga.

Tako je Božji zakon (Mojsijev) za nas ranjene, opljačkane i na sigurnom putu u propast donio osudu. On nam je pokazao da kao takvi, nemamo što tražiti pred svetim Bogom Stvoriteljem. Prekršili smo njegove svete zapovjedi. Krivi smo i zaslužujemo sve posljedice grijeha koje smo činili. Svojim životom već smo osuđeni i Božji gnjev je nad nama, što je "mačji kašalj" naspram vječne muke ognjenog jezera.

Nakon religije i osude Mojsijevog zakona koji su nam demonstrirali paralelno i ljudsko pokvareno srce (Levit i svećenik koji ne žele pomoći) i grešnikovu sudbinu (Mojsijev zakon objavljuje da je čovjek grešan, u nemogućnosti ispuniti Božji standard pravednosti), putem prolazi Samarijanac.

Taj čovjek se sažalio nad grešnikom, pristupio mu, te mu povio rane. Naš dragi Spasitelj i Gospodar Isus jest taj Samarijanac!!

     Tko vas je volio kad ste bili izgubljeni grešnik? Tko se sažalio?

Ef 2:4-5
Ali Bog, koji je bogat milosrđem, zbog svoje velike ljubavi kojom nas je ljubio, i to dok još bijasmo mrtvi u grijesima, oživio nas je zajedno s Kristom (milošću ste spašeni).

     Tko vas je tražio i pristupao vam nježno?

Rim 3:10-12
Kao što je pisano: "Nema pravednoga, ni jednoga, nema onoga tko razumije, nema nikoga tko traži Boga, svi su zastranili, zajedno su postali beskorisni: nitko da čini dobro, nema ni jednoga."

Hoš 12:4
Privlačio sam ih konopcima ljudskim, uzicama ljubavi: bijah im kao oni koji skidaju jaram s njihovih čeljusti, i hranu sam im davao.

     Tko vam je, nakon što vas je spasio, povio rane?

Ef 1:6-8
...na hvalu slave svoje milosti, u kojoj nas je učinio prihvaćenima u Ljubljenome, u kome imamo otkupljenje po njegovoj krvi, oproštenje grijeha, prema bogatstvu njegove milosti, u kojoj je obilovao prema nama u svoj mudrosti i razumjevanju...

Nakon toga, stavio ga je na magarca, odveo ga do svratišta i pobrinuo se za njega. Platio je za njegovu brigu pri odsustvu i svojom riječju dao garanciju da će nadoknaditi svaki nepredviđeni trošak.

     Isus nas je doveo Bogu, koji je postao naš Otac.

Iv 14:6
..."Ja sam put, istina i život: nitko ne dolazi k Ocu, osim po meni."...

     
Isus se i pobrinuo za nas, davši nam svoga Duha Svetoga, koji je naš Tješitelj i boravi u nama dok se Isus ne vrati po nas. To znači da smo, u Njegovu odsustvu,  zbrinuti i pokriveni.

Iv 14:17b
...ali vi ga poznajete; jer s vama boravi i u vama će biti.

Ef 4:30b
...kojim ste zapečaćeni za dan otkupljenja.

Iv 14:3b
...ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete tamo gdje sam ja.

Rim 4:7-8
"Blagoslovljeni su oni kojima su oproštena bezakonja i kojima su pokriveni grijesi. Blagoslovljen je onaj čovjek kojemu Gospodin neće uračunati grijeh."

Rim 5:1
Opravdani, dakle, vjerom, mir imamo s Bogom po Gospodinu našemu Isusu Kristu.

Rim 8:38-39
Jer uvjeren sam da nas ni smrt ni život, ni anđeli, ni vlasti, ni sile, ni ovo sadašnje ni ono buduće, ni visina ni dubina, niti ikoje drugo stvorenje, neće moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.


Slava našem Gospodinu Isusu Kristu, koji nam je darovao Vječni život prolivši svoju dragocjenu krv za oproštenje naših grijeha!!

I sjetite se: On je vjeran čak i kad vi niste, kad ga svojim djelima i životom sramotite!!

2. Tim 2:11-13
Vjerodostojna je ova riječ: Jer ako smo zajedno s njime umrli, zajedno s njime ćemo i živjeti; ako trpimo, s njime ćemo vladati; ako ga se odreknemo, i on će se nas odreći; ako mi ne vjerujemo, on svejedno ostaje vjeran: ne može sebe zanijekati. (jer je jedno s nama - 1kor 6:17)


Slava Bogu na njegovoj vjernosti i vječnoj ljubavi! Neka nas ta misao privede bliže njemu i neka nam srce bude još zahvalnije i odvojenije za njega!

subota, 5. svibnja 2018.

Življenje u Božjoj volji


1. Sol 5:16-18

Uvijek se radujte. Neprestano se molite. U svemu zahvaljujte, jer je to za vas volja Božja u Kristu Isusu.


Kršćani bi se uvijek trebali radovati jer je to Božja volja za nas. Međutim, često su okolnosti u našim životima takve da je teško biti radostan. Upravo zbog toga smo pozvani da ne gledamo u svoje okolnosti, jer naša radost ne ovisi o njima. Naša radost ovisi isključivo o Kristovom svršenom djelu na križu Golgote, po kojem nas je spasio od vječne odvojenosti od Boga u paklu i učinio nas Njegovom ljubljenom djecom, sa svim pogodnostima i blagoslovima koje taj novi identitet donosi. Kao što je Gospodin Isus rekao: "Ne radujte se zato što vam se duhovi pokoravaju, već se radije radujte što su vam imena zapisana na nebesima" (Lk 10:20). Okolnosti se mijenjaju, ali ta istina uvijek ostaje čvrsta i nepromjenjiva.

Kršćani su pozvani da mole "bez prestanka". To ne znači da moramo konstantno moliti i nikada ne učiniti ništa drugo, dapače, kršćanski život se sastoji od mnogih drugih područja osim molitve, kao što je svakodnevni posao, služenje, svjedočenje itd. Moliti bez prestanka znači da moramo imati razvijen molitveni život, molitva bi nam trebala biti prirodna poput uzimanja hrane i vode. Život kršćana bi trebao biti ispunjen duhom molitve i trebali bi biti spremni moliti u svakom trenutku, svjesni toga koliko smo ovisni o Bogu i Njegovoj milosti (Mt 7:7-11, 26:41; Lk 18:1-5). Gospodin Isus, iako je na zemlji bio ne samo potpuni čovjek, već i potpuni Bog, mnoge sate je provodio nasamo s Ocem u molitvi. Koliko je više molitva potrebna nama!

Kršćani bi stalno trebali živjeti životom u kojem se očituje zahvalnost. To je jednostavno kada nam sve okolnosti idu na ruku i kada se sve odvija po našim željama. Ali što kada nije tako? Vrlo brzo mrmljanje i prigovaranje zauzme mjesto zahvalnosti. Nezahvalnost je jako ozbiljna stvar. Zbog nje su Izraelci oštro kažnjavani u pustinji, a mi bismo trebali izvući pouke iz toga. Tekst nam govori da zahvaljujemo "u svemu". Dakle, ne samo kada sve ide prema planu, već i kada se nađemo u kušnjama. To je jako teško razumjeti. Ali, upravo zbog toga, moramo svakodnevno obnavljati svoj um biblijskim istinama koje govore da su kušnje, iako bolne i neugodne, za nas zapravo dobre, koliko god je to teško shvatljivo (1. Kor 10:13). Mi moramo doći u stanje u kojem ćemo moći ne samo podnositi kušnje, već se u njima i radovati i biti na njima zahvalni (Jak 1:2-3).

To je istinski život pobjede koji donosi slavu našem nebeskom Ocu.

srijeda, 18. travnja 2018.

Obnova uma


Rim 12:2

I ne suobličujte se ovome svijetu, nego se preobražavajte obnavljanjen svoga uma: da možete prosuditi što je to dobra i ugodna i savršena volja Božja.

Apostol Pavao nas poziva da se odvojimo od ovoga svijeta. Pritom ne misli na fizičko odvajanje od svijeta koji nas okružuje, već na odvajanje od svjetovnog sustava razmišljanja. Naš je um zatrovan svjetovnim sustavima vrijednosti, ispraznom filozofijom i tjelesnim načinom razmišljanja. Zbog toga smo pozvani da svakodnevno preobražavamo svoj um, odnosno, način na koji razmišljamo i uskladimo se s Božjim načinom razmišljanja, hraneći se  proučavanjem Božje Riječi i podlažući se njezinim uputama. Jedino na taj način možemo uistinu ispravno rasuditi što je Božja volja za nas. Dakle, spoznaja Božje volje nije stvar nadnaravnih objava, snova i vizija ili nekakvih mističnih disciplina. To je nešto do čega se dolazi ispravnim rasuđivanjem, koje je disciplina uma. Da bismo mogli na ispravan način rasuđivati, moramo biti dobro upoznati s Božjim istinama i u skladu s njima svakodnevno mijenjati svoje obrasce razmišljanja i djelovanja.